Svjedok je izjavio da se sjeća da su u srpnju 1991., u Jovcu, Jablan Kejić i Mirko Ćurčija pred školu doveli čovjeka koji je bio gol do pasa te na ruci imao langetu. Nakon toga je automobilom "Stojadin" stigao Milenko Milković. Nastala je gužva te je u jednom trenutku taj čovjek pobjegao. Netko ga je uhvatio i vratio, a onda su ga svi počeli tući, nakon čega je svezan žicom i ubačen u prtljažnik automobila koji su udaljio u pravcu Šakanlija. Svjedok je dodao da se sjeća da su Ćurčija i Milković imali šarene uniforme, dok je optuženi imao samo gornji dio, a sva trojica su bili naoružani automatskim puškama.

Na posebno pitanje zamjenika ŽDO svjedok je pojasnio da je automobil vozio Milković, a da su s njim u vozilu bili Kejić, Ćurčija i Momčilo Buinac, da su ranjenika ubacili u prtljažnik iz kojeg su mu virile noge.

Na posebno pitanje branitelja, svjedok je odgovorio da je sve vidio, kao i drugih dvadesetak ljudi koji su se tamo nalazili. Većina njih i danas živi u Srbiji ili u Bosni, ali Mićo Kovačević iz Šakanlija 74, te Desanka Rabljenović iz Jovca 118 to mogu potvrditi. Na daljnje pitanje svjedok je odgovorio da su ranjenika tukli tko je stigao, rukama, nogama, kundakom, 10 do 15 minuta. Svjedok poznaje optuženog Jablana Kejića, zna da mu je jedan brat, koji je u međuvremenu umro, bio u HV.

Na posebno pitanje optuženika, svjedok je odgovorio da je siguran da je vidio optuženog kako sjeda u automobil koji je odvezao ranjenog zarobljenika. Na daljnje pitanje svjedok je izjavio da on – svjedok nije tukao ranjenika.

STRUGA BANSKA – VELIKA BITKA O KOJOJ SE MALO GOVORI

Tragična i dramatična događanja u Strugi Banskoj pokazala su koliko će teška biti borba za hrvatsku neovisnost i slobodu. Pokazala su i okrutnost neprijatelja, njihovu želju za ubijanjem i razaranjem, protjerivanjem i zlostavljanjem nevinih ljudi koja se nije mogla ni zamisliti na kraju 20 stoljeća. Bagdan Sv. Ane i Joakima 26. srpnja 1991. godine zavio

je u crno mnoge ovdašnje hrvatske obitelji jer su pobješnjeli pobunjeni Srbi strašnim

terorističkim minobacačkim i pješačkim napadom sijali za sobom zlo, razaranja, smrt, mučenja. Odgovor na to neviđeno zlo dala je odlučnost hrvatskih ljudi da ostanu čvrsto svoji na svome, hrvatskih redarstvenika da brane svoje sugrađane, napadnuti zavičaj, domovinu i

pod cijenu vlastitog života.

            O onome što se 26. srpnja 1991. godine dogodilo u hrvatskom pounju svjedoči niz nedvojbenih neosporivih dokaza koji su pronađeni nakon vojnoredarstvene akcije „Oluja“ a koji se danas nalaze U Memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata i Ministarstvu unutarnjih poslova iz kojih smo izvukli dokumentaciju i faktografiju događaja koja slijedi.

Planiranje napada

Iz do sada dostupnih dokumenata vidljivo je da se rukovodstvo pobunjenih Srba, nakon neuspjele bitke zauzimanja policijske postaje u Glini 26. lipnja 1991. godine, uputilo u Knin kod vođe pobunjenih Srba Milana Martića tražeći pomoć. Pomoć im je obećana. Na područje Šamarice 12. srpnja 1991., iz Golubića kod Knina, stigao je kapetan Dragan Vasiljković sa trideset takozvanih „specijalaca“.

Na Šamarici je 23. srpnja 1991. godine s početkom u 20 sati održan sastanak na kojem su prisustvovali kapetan Dragan Vasiljković, Milan Martić, komandant ratnog štaba Dvor Bogdan Vajagić te predstavnici ratnih štabova Glina i Kostajnica.

Na spomenutom sastanku kapetan Dragan je dao svoju ocjenu o stanju i situaciji u rukovođenju svim akcijama na ovom području te zadana pravila „igre smrti“.

Dan kasnije, 24. srpnja 1991. s početkom u 19 sati, na Šamarici je održan sastanak na kojem su bili prisutni: Stevo Orlović, Miloš Popović, Rade Cvetojević, Petar Popović, Milan Drageljević, Milorad Paprica, Željko Sanader, Milan Karapandža, Miloš Ivanović, Dušan Pralica, Nikola Boljanić, Simo Miletić, Bogdan Vajagić, Dragan Vranešević i kapetan Dragan Vasiljković. Po dostupnom transkriptu sa sastanka, svi prisutni dali su pregled stanja u zonama odgovornosti u kojima su zapovijedali, a kapetan Dragan Vasiljković najavio je akciju na širem području Dvora i Gline.

Komandant ratnog štaba Bogdan Vajagić 25. srpnja 1991. u 9 sati dobio je plan akcije od kapetana Dragana, koji je iz Knina stigao po zadatku da na Baniji „riješi“ pitanje hrvatskih

redarstvenika. Plan akcije razrađen je s komandantima bataljuna i komandirima jedinica

koje su sudjelovale u akciji.

Teroristička akcija „Žaoka“

Teroristički akcija „Žaoka“ započela je 26. srpnja 1991. u 10 sati minobacačkim napadom na pounjska sela Općine Dvor, a isto je učinjeno i u Glini, Kostajnici i Topuskom.

Za to vrijeme, bez prethodnog biranja vojnih ciljeva, iz pravca Gornjeg i Donjeg Javornja, Gornje i Donje Orlovice te iz pravca Crnobrnja, na pounjska sela ispaljeno je više stotina minobacačkih granata. U 11 sati paljba je završena i otpočeo je pješački oružani napad jedinice iz pravca Dvora koja je dobila zapovijed da zauzme Zamlaču.

Pripadnici tzv. SUP-a SAO Krajine, kojeg je činilo oko 50 djelatnih i pričuvnih policajaca Policijske stanice Dvor, te dio od oko 700 pripadnika TO Dvor, zajedno sa 50 pristiglih tzv. „specijalaca“ napali su Zamlaču i Strugu Bansku iz pravca Dvora, krećući se prostorom između rijeke Une i šume koja se nalazi iznad tih mjesta.

Dio napadača napadao je Strugu Bansku iz pravca Donjeg Javornja, Unčane iz pravca Draškovca, Golubovac i Divušu iz pravca Gornje i Donje Oraovice te Kozibrod i Kuljane iz pravca Donje Oraovice, Jovca i Volinje.

Tijekom napada na Zamlaču i Strugu Bansku napadači su za borbu koristili prilagođeni kamion na kojem su bila postavljena dva topa te više policijskih vozila.

Srpski teroristi ulaze u Zamlaču, na početku mjesta zarobljavaju 18 civila koje su pripadnici tzv. SUP-a SAO Krajine, nakon dva sata zadržavanja, kombi vozilom odvezli u pritvor PS Dvor, gdje su naknadno doveli još jednog civila iz Zamlače.

U svom kretanju napadači su pucali po obiteljskim kućama i gospodarskim objektima, nasilno su ulazili u sve kuće i gotovo sve gospodarske objekte, uništavali i oštećivali pokućstvo, zarobljavali zatečene osobe i privodili ih na cestu. Od zarobljenih osoba napadači su na cesti formirali skupinu i tjerali ih da se kreću ispred njih s podignutim rukama u zraku.

Goneći živi zid pred sobom, palili su kuće, maltretirali, zlostavljali i tukli zarobljene civile

oružjem rukama i nogama. Budući da u Zamlači napadačima nije pružen otpor, brzo su i bez

gubitka ušli u mjesto Struga Banska. Zarobljeni su bili u živom štitu oko 6 sati, neprestano podignutih ruku u zrak, a napadači su im učestalo prijetili kako će ih kasnije sve strijeljati. Za vrijeme kretanja kroz Zamlaču i Strugu Bansku napadači su iz raspoloživog oružja pucali preko i pored zarobljenih osoba.

Dio napadača koji je prolazio kroz Zamlaču nešto kasnije iz vatrenog oružja usmrtio je Milana Begića koji je prethodno izbjegao zarobljavanje.

U živi štit  je naposljetku bilo natjerano 38 osoba iz Zamalče te 9 osoba iz Struge Banske.

U Strugi Banskoj je dio napadača zarobio 3 pripadnika MUP-a RH PU zagrebačke: Branka Vuka, Davora Vukasa i Zorna Šaronju. Odmah nakon zarobljavanja naše su policajce brutalno fizički i psihički zlostavljali. Natjerali su ih da skinu odjeću, a potom su ih tukli kundacima oružja, nogama i rukama po cijelom tijelu te su ih nakon toga natjerali da trče prema Uni. Kada su odmakli nekoliko desetaka metara napadači su ih, pred zarobljenim civilima,ubili pucanjem iz vatrenog oružja.

Zarobljeni civili korišteni su kao živi štit od borbenog djelovanja branitelja u Zamlači, a posebno od branitelja u Strugi Banskoj. Zbog toga branitelji Struge Banske nisu pružali otpor napadačima, sve do cestovnog potpornog zida u Strugi Banskoj. Branitelji iz Struge Banske, predvođeni Milom Blaževićem zvanim Čađo i Željkom Filipovićem onesposobili su kamion na kojem su bili topovi i dio napadača uz kamion, što se na posljetku pokazalo ključnim momentom u obrani mjesta.

U samom centru sela Struga Banska dogodio se herojski čin hrvatskog policajca Mile Blaževića – Čađe, jedini jedinstveni u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, kada je taj hrvatski branitelj i policajac, opasavši se eksplozivom, u eksploziji raznio samog sebe, uništio spomenuti kamion sa posadom i zaustavio daljnje napredovanje srpskih terorista tog dana na Hrvatsko Pounje.

Pored Vuka, Vukasa i Šaronje, u pružanju otpora napadačima na Strugu Bansku poginulo je još pet pripadnika MUP-a RH: Mile Blažević iz PU sisačko-moslavačke te Željko Filipović, Ivica Perić, Mladen Halapa i Goran Fadljević iz PU zagrebačke.

Uslijed otpora branitelja u Strugi Banskoj poginula su 4, a ranjeno je 18 napadača.

Za vrijeme borbenog djelovanja kod cestovnog potpornog zida u živom štitu je poginulo dvoje civila: Manda Begić iz Zamlače i Pavao Knežević iz Struge Banske, a ranjena su četiri pripadnika pričuvnog sastava MUP-a RH PU sisačko-moslavačke: Mile Pušić, Dragan Begić, Štefko Begić i Tomislav Begić te 11 civila.

Uzajamno borbeno djelovanje trajalo je oko pola sata, a tada su se napadači povukli u pravcu Dvora i Donjeg Javornja.

Najveći dio osoba iz živog štita za vrijeme pojačanog borbenog djelovanja uspio se skloniti u obližnje objekte i prirodne zaklone.

Za vrijeme pješačkog napada na Unčane, hicem iz vatrenog oružja usmrćen je pripadnik MUP-a RH Žarko Gundić, a isti su dan u Kuljanima u vozilu hitne pomoći zarobljena, a kasnije ubijena još 3 ranjena i povrijeđena pripadnika MUP-a: Šefik Pezerović, Drago Matijević i Ivan Žalac. Posmrtni ostaci Matijevića i Žalca još uvijek nisu pronađeni.

Dom zdravlja – „Dom smrti“

Odmah nakon što su napadači odustali od daljnjeg napada, u Strugu Bansku je ušla tenkovska jedinica bivše JNA. U organizaciji pripadnika JNA izvršeno je prevoženje dijela ranjenih civila i pripadnika pričuvnog sastava MUP-a RH u Dom zdravlja u Dvoru i u bolnicu u Bosanski Novi. Oficiri i podoficiri JNA ranjenima su jamčili sigurnost u Dvoru. Dio ranjenih – Milana Begića, Štefka Begića, Dragana Begića i Stjepana Mikičića-Vukovića, pripadnici JNA u Dvoru su ispred zgrade pošte prvo morali zaštititi od prijetnji i pripremanog napada okupljenih Srba iz Dvora, a nakon toga su ranjene, na njihovo izričito traženje, prevezli u bolnicu u Bosanski Novi.

U Bosanskom Novom ranjenima je pružena potrebna liječnička pomoć, a sutradan su u organizaciji pripadnika JNA, načelnika PS Bosanski Novi i pripadnika MUP-a RH prevezeni u Dom zdravlja u Hrvatskoj Kostajnici.

Usprkos obećanju pripadnika JNA da će zaštititi ranjene Hrvate civile i pripadnike MUP-a RH otpremljene u Dom zdravlja u Dvoru, to obećanje nisu izvršili te su pripadnici tzv. SUP-a SAO Krajine izveli iz stacionara Doma zdravlja ranjenog Milu Pušića i ubili ga.

Iz stacionara je izveden i ranjeni civil Mile Mikičić i zajedno s ranjenim civilom iz živog štita Mijom Bartolovićem te civilom iz Zamlače Petrom Špančićem odveden na strijeljanje u Dvor kod žirovničkog mosta. Bartolović i Špančić tada su ubijeni, a Mikičić bijegom se uspio spasiti.

Dijelovi bataljuna, kojima je zapovijedao Mićo Popović, zajedno sa vojnicima kapetana Dragana pristiglima iz Knina, Radom Božićem i Božom Novakovićem, napali su na selo Divušu.

Po pisanom izviješću narednika Gorana Kozmeca, specijalca pristiglog iz Knina, u selu Kuljani zarobili su sanitetsko vozilo s medicinskom ekipom.

Po pisanom izviješću vojnika Življa Šljivara, specijalca kapetana Dragana, vidljivo je da na selo Unčane tog dana napao diverzantski vod, predvođen Nikolom Sundaćem.

Iz izvještaja komandanta ratnog štaba Bogdana Vajagića, pisanog nakon provedene akcije, vidljivo je da specijalna jedinica, predvođena Željkom Sanaderom, izvršava „zadatke“ u selima Voljina, Kuljani i na ulazu u selo Kozibrod.

Izvjesni Miladin Mitić nakon provedene akcije u pisanom izviješću izvještava da je, zajedno sa Bracom Orlovićem, zauzeo Zamlaču i krenuo prema Strugi Banskoj. U zaplijenjenoj dokumentaciji, nađenoj nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“, navodi se da su pripadnici jedinice Nikole Sundaća, nakon završetka akcije otišli u DZ Dvor, iz njega istjerali sve ranjene Hrvate i tukli ih pred Domom zdravlja. U spomenutim dokumentima navodi se podatak o pronalasku mrtvih ljudi bačenih pored ceste u Dvoru koje su likvidirali tzv. Šareni.

U dokumentaciji se može iščitati da su pripadnici iste jedinice, drugu noć nakon akcije, u selu Struga Banska pobili hrvatske civile.

Kapetan Dragan Vasiljković, s ostatkom jedinice pristigle iz Knina, toga dana nalazi se na području Gline i sudjeluje u zauzimanju centra Gline i policijske postaje. O tim aktivnostima pripadnici jedinice isto tako pišu detaljna izviješća.

Tog 26. srpnja 1991. na području Hrvatskog Pounja, u spomenutim selima, angažirani su pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske – Policijske uprave zagrebačke i Policijske uprave sisačko-moslavačke, pripadnici Zbora narodne garde, hrvatski civili i hrvatski dragovoljci.

S druge strane to područje napada spomenutih 700 srpskih pobunjenika, 50 tzv. specijalaca i 50 pripadnika Martićeve milicije.

U Hrvatskom Pounju 26. srpnja 1991. angažirana je i oklopna postrojba JNA s većim brojem tenkova i oklopnih transportera, glumeći tampon zonu, koja u svojim aktivnostima na cesti Kostajnica-Dvor otvorila vatru na policijsko vozilo Puch MUP-a RH, za koje je prethodno bilo dogovoreno da prati tenkovsku jedinicu kao osiguranje da Hrvati na njih neće pucati. U vozilu su se nalazila 4 hrvatska policajca od kojih su dva ubijena, jedan teško ranjen, dok je jedan prošao sa lakšim ozljedama. Tenkovska cijev je bila ispaljena u vozilo koje je tim činom bilo razbijeno, izlomljeno i gurnuto s ceste.

Jedan policajac ubijen je u Golubovcu pored kuće.

Tog istog dana nizvodno, niže Hrvatske Kostajnice prema Hrvatskoj Dubici zarobljen je zapovjednik policijske ispostave Hrvatska Dubica Predrag Vučićević i još dvojica.

26. srpnja 1991. na potezu od Dubice prema Sunji oteta su dva hrvatska pričuvna policajca – braća Mikulčić, Ivica i Željko koji su kasnije ubijeni.

Iz zaplijenjene dokumentacije pobunjenih Srba vidljivo je da je u 14,30 sati sada pokojni Gojko Samardžija, zajedno sa Tošom Sundaćem i ostalim pripadnicima postrojbe pobunjenih Srba, uzeo kamion s montiranim protuzrakoplovnim topom i krenuo u napad na Strugu Bansku.

Od 26. srpnja 1991. godine pa sve do vojno-redarstvene akcije „Oluja“ srpski teroristi na okupiranom području Općine Dvor ubili su 30 hrvatskih civila.

Na ovom području u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“ ginuli su pripadnici hrvatske vojske sa područja Sunje, Kostajnice, Siska, Zagreba, a u rujnu 1995. godine u akciji „Una“ ginuli su na tom području Tigrovi i Gromovi, te pripadnici izvidničke satnije zbornog područja Zagreb.

Smatra se da je kobni 26. srpnja 1991. godine u glavama pobunjenih Srba povezan s Danom ustanka koji se 1941. godine, samo dan kasnije, 27. srpnja odvio u Srbu i Banskom Grabovcu.

SJEĆANJA:

19  je godina prošlo od tragičnog događaja na hrvatskom Pounju. Nakon 19 godina, Hrvati koji su 26. srpnja 1991. godine izgubili sve što su imali, umalo i vlastite živote, tog se dana prisjećaju kao da je bio jučer. Sa četvero njih, koji danas ponovo ponosno žive na svojim ognjištima, imali smo čast razgovarati na samim mjestima događaja i proživjeti po prvi puta s njima ratne strahote koje su na njihovim životima ostavile duboke ožiljke.

Dragan Begić, pričuvni policajac 1991. godine, danas o Zamlači i Strugi

„Sami si nismo si imali čime pomoći, a pomoć nam nije mogla doći jer smo bili okruženi sa svih strana… Krvi, mesa i dijelova tijela bilo je na sve strane. Bilo je to sablasno.“

Sjećam se da smo nekoliko dana prije tragičnog događaja iz postaje u Kozibrodu dobili

svaki po nekoliko metaka i stare konzervirane puške marke „Thompson“, koje kad potrošimo

možemo baciti. U Zamlači smo napravili barikadu od nekog stabla i prikolice da Srbi ne mogu do nas. Proveli smo 40 dana su bili bez struje, vode telefona – odvojeni od svijeta. Svatko je izgubio po 10-tak kilograma od nespavanja i iscrpljenosti.

Na Strugu Bansku iz pravca Dvora počelo je granatiranje oko 9 ujutro i trajalo je oko 2 sata.

Ispaljeno je oko 250 projektila, zato što je tamo bio stacioniran veći broj hrvatskih policajaca.

Odmah nakon prestanka granatiranja četnici su iz pravca Dvora krenuli oklopnim vozilom na kojem je bio protuavionski top i oružje, a oni su se kretali iza tog vozila štiteći se. Sami si nismo si imali čime pomoći, a pomoć nam nije mogla doći jer smo bili okruženi sa svih strana. Praktički smo samo čekali da oni dođu i da nas zakolju. Nakon ulaska u Zamlaču, ulazili su u kuće, izvlačili ljude, tukli ih i maltretirali te ih stavljali u živi zid da ih štite jer su se bojali otpora Hrvatske policije. Bilo nas je oko 40-tak u živom zidu. Muškaraca, žena, bolesnih, djece. Bilo je nemoguće sakriti se. Jedni su išli poljem od rijeke Une, drugi šumom, a treći cestom. Omjer snaga je bio neusporediv: 1000 naprama 1. Ni da je bilo oružja bilo bi

nemoguće boriti se. Na početku napada  nalazio sam se u susjedovom podrumu. Kad smo čuli pucanje izašli smo van i tada je već bilo gotovo. Vidjeli smo svoje susjede u živom štitu, sa rukama u zraku i četnike koji pucaju rafale iza njih. Jednostavno nismo imali gdje pobjeći. Opkolili su nas sa svih strana. Kad smo došli do Struge Banske u jednoj se kući nalazila trojica naših policajaca. Oni su ih istjerali van, razodjenuli ih i zlostavljali, nakon čega

su ih natjerali da trče prema Uni. Nisu imali druge opcije nego trčati, a kad su potrčali četnici

su pucali prema njima rafal. Gledao sam sve vlastitim očima, sa rukama u zraku. Ruke u zraku morali smo držati od 11 ujutro do 17 sati popodne. Nismo se smjeli okretati već samo gledati pred sebe. To što je bilo u tim ljudima je zvjerstvo. Uz svu tu narav bili su i potpuno pijani. Čitavo su vrijeme pili rakiju. Kad su pobili policajce nastavili su nas tjerati do potpornog zida. Pucali su po svakoj kuću, ulazili unutra, lomili namještaj, krali zlato i novce i sve žive tjerali su u živi zid. U Strugi Banskoj, u šupi jednog dvorišta ugledao sam Ivicu Blaževića, jednog od naših pričuvnih policajaca koji je kasnije poginuo i tada sam znao da su naši tu. Da dalje nećemo. Tada je Mile Blažević-Čađo izveo svoje djelo. Iza potpornog zida čekao da prođe živi zid i da kamion dođe u njegovu ravninu. Tu je nastala bitka i unakrsno pucanje između naše policije i četnika. Dalje nismo išli. Kad se Čađo bacio, kamion s municijom je eksplodirao. Ljude iz živog zida eksplozija je raznijela na sve strane. Neki su poginuli, neki su bili ranjeni, a neki su se razbježali. S obzirom da su u tom trenutku i četnici ostali šokirani i uplašeni neki su se ljudi uspjeli razbjeći po šumi i dvorištima. Borba trajala oko pola sata no meni se činila kao vječnost. Čitavo vrijeme, dok sam se nalazio u živom zidu planirao sam da ću, ako počnu pucati po nama, odmah pasti i glumiti da sam mrtav. Tako je i bilo. Zabio sam glavu u pijesak, a bio sam pogođen u nogu i osjećao sam da mi noga trne. Zabijene glave samo sam pomaknuo očima i vidio ispod sebe lokvu krvi, no znao sam da se ne smijem pomaknuti jer sam bio okružen četnicima. Pucali su nam preko glave. Krv oko mene bila je moja, Čađina i susjede kojoj je eksplozija otkinula nogu. Zapomagala je pokraj mene petnaest minuta i iskrvarila. Htio sam joj pomoći, ali nisam mogao jer bi ubili i mene.

Krvi, mesa i dijelova tijela bilo je na sve strane

Kroz 20-tak minuta na cesti se osjetilo da dolaze tenkovi. Mislio sam - ako krenu naprijed pregazit će me, jedino što mi preostaje jest prevrnuti se u grabu. Međutim, tenkovi su se zaustavili na udaljenosti od 50-tak metara. Bili negdje u blizini Struge, nije mi jasno kad su uspjeli doći. Vjerojatno im je netko javio. No ni dan danas mi nije jasno gdje su bili stacionirani, jer da su bili u Kostajnici tenkom bi im trebalo najmanje 40 minuta. Njihova je vojska izašla van. Krvi, mesa i dijelova tijela bilo je na sve strane. Bilo je to sablasno. Naši su ljudi molili da nas ranjene odvezu u bolnicu i saniraju ih. Vozilo nekog majora Simića, nas je četvero odvezlo u Dom zdravlja. Ja nisam želio ići u Dvor jer sam znao da je to selo četnička baza. Nema kakvih vrsta uniformi nije bilo: od maskirnih, vojnih do četničkih šajkača. Utrpali su nas u vojno vozilo i krenuli smo prema Dvoru. Tamo su nas istrpali su nas kod pošte. Kad su nas dvorski četnici vidjeli krenuli su na nas. Jedan oficir JNA je bio Hrvat s Janjeva (koji je kasnije je pratio konvoj kad smo išli prema Zagrebu). On je sve promatrao i rekao da uđemo natrag u vozilo. Krenuo je po obilaznici u Dvoru preko mosta u Bosanski Novi. Tamo nas je ostavio u Domu zdravlja gdje su nas pregledali. Njima je naredio da nas predaju policiji i rekao da će on doći ujutro u sedam po nas. Tako je i bilo. Napisali smo izvještaje o tome što se desilo. Kod sebe nisam imao ništa. Bio sam podrapan, krvav, ranjen i pun gelera. Jedan muslimanski policajac u Bosanskom Novom kroz Bosnu nas je odvezao u Kostajnicu. Tamo smo proveli nekoliko noći. Kad je naišao naš konvoj koji je organizirala naša vojska, spojio se sa Kostajničkim konvojem. Iz Kostajnice smo otišli prema Dubici, Novskoj i na poslijetku prema Sisku u pratnji spomenutog poručnika u oklopnom vozilu. Zahvaljujući njemu ostali smo živi. Kasnije sam čuo da je ubijen. Drugu skupinu Hrvata koju su vozili u DZ u Dvoru i pobili su. Susjeda, koji je bio pričuvni policajac ranjenog su u DZ u Dvoru živog boli nožem i izmasakrirali. Druga dva susjeda ubili su u Žirovcu i bacili u rijeku. Jedan se uspio spasiti skokom u vodu. Da sam otišao u Dvor danas bi bio mrtav već 20 godina. I doktori, i stanovnici, i svi ostali koji su boravili tamo bili su Srbi i četnici, rezervisti povučeni iz Srbije, četnici pristigli iz Knina. Od Doma zdravlja kasnije su oformili svoju vojnu bolnicu „Sv. Savo“, gdje su iščekivali koga će dovesti. Svoje su sanirali, Hrvati su ubijani. Igrom slučaja nas četvero je ostalo živo. Ne volim pričati o tome jer se uznemirim i nakon toga danima nemam mira ali znam da  naša priča mora biti ispričana kako bi svi znali pravu istinu“, objasnio nam je ovaj gospodin koji je nakon prognanstva, kao tada 27 godišnji mladić, završio kod brata u Zagrebu, do povratka na ognjište 1995. godine.

Tomislav Begić – pričuvni policajac iz Zamlače

„Bili su pijani, razvaljeni. Ponašali su se kao barbari. Sve što su od alkohola pronalazili po kućama naginjali su u sebe. Ono što su radili od naših policajaca radili mogu reći da je najstrašnije što sam ikada vidio. Takvo mučenje nije ratovanje.“

„Akcija „Žaoka“ krenula je 26.7. oko 11 sati. Nitko nije znao da će pješački napad krenuti na nas. U 10 sati ujutro počele su padati granate na Strugu. Prva crta bila je slabo čuvana jer je bilo malo policajaca. Civile nismo ni računali jer oni nisu imali nikakvog oružja. Čim je postaja u Kozibrodu počela raditi, a dok se još moglo prema Sisku i Petrinji jer krug oko nas nije bio zatvoren djeca, žene i bolesni su izbjegli. Civili koji su imali bilo kakvo oružje ili pušku ostali su. Nakon granatiranja, u trenutku napada bio sam s jednim policajcem na straži. Čuli smo da je krenulo pucanje iz šuma. I dok smo mi razgovarali o tome što ćemo učiniti, oni su već uhvatili neke ljude i stavili ih u živi štit. Opkolili su nas sa svih strana. Bilo je na tisuće Srba u svim mogućim uniformama. Prijatelj i ja smo, iz kuće u kojoj smo se nalazili, počeli pucati po njima, no oni su ušli u kuću, uhvatili njegovu majku, stavili joj nož pod vrat i vikali da se predamo ili će je zaklati. Njih deset krenulo je po nas na tavan s automatskim puškama. Razmišljali smo hoćemo li pucati ili ne, no predali smo se kako ne bi gledali kako kolju njegovu majku. Nakon što smo spustili oružje, počeli su nas tući. Razodjenuli su nas i vukli nas po stepenicama do dvorišta. Tamo su nas „razbijali“ kundacima po glavi, licu, tijelu tjerajući nas da im kažemo „gdje su ostale ustaše i HDZ-ovci“. Mi smo svi u to vrijeme bili članovi HDZ-a. Ranešević (kasnije optuženi) je čitao spisak nada mnom dok sam ležao i dok su me mučili. Tražio je da ih izdam kako bi me pustili. Znao sam točno gdje je tko bio raspoređen, mjesec dana svi smo bili na istim pozicijama i noću išli jedni drugima u patrolu, no nisam otkrio nikog i uvjeravao sam ih da ne znam. Ljuti što iz mene ne mogu izvući ni riječi, počeli su me toliko tući da sam pao u nesvijest, a nakon toga su me polijevali vodom da dođem k sebi. Ranešević je zapovjedio da me ubiju odmah na licu mjesta. Dvoje četnika uzelo je nož iz čizme i krenuli su me klati. Jedan od njih gurnuo mi je nož u usta. U tom je trenutku jedan od četnika dobacio da me puste i radije stave u živi štit jer ću ima tako više koristiti, a na kraju ću ionako sam iskrvariti. Uvukli su me u živi štit zajedno sa mojom majkom, bolesnom sestrom, ocem i braćom. Tu su nas sve tukli i mučili. Jedva sam hodao ali znao sam da sam gotov ako padnem. Ranešević je vikao cijelo vrijeme da posebno paze na mene da ne padnem, a ako padnem da sam ja njegov i da će mi on puknuti metak u čelo. Tog sam čovjeka osobno poznavao, radio je ovdje kod nas miliciji. Krv mi je tekla iz nosa, iz ušiju, sa lica čitavo vrijeme. Rekao sam majci da ne mogu više. Oni su tjerali dalje. Provaljivali su u kuće, ljudi su vrištali sa svih strana, a oni su ih „razbijali“ urlajući i ispuštajući neke nenormalne, životinjske zvukove. Bili su pijani, razvaljeni. Ponašali su se kao barbari. Sve što su od alkohola pronalazili po kućama naginjali su u sebe. Malo je za njih reći da su se ponašali kao banda. Ubijali su sve što su vidjeli pred sobom, mačke, pse... i uživali u tome. Smatrao sam da smo ionako već svi mrtvi.

Izbio na čelo živog štita

Nalazio sam se u redu na otprilike pola štita, a svi smo morali imati neprestano dignute ruke u zrak. No, svaki puta kad su rekli „stoj“ da bi izvukli ljude iz kuća, ja sam napravio dva metra više. Tako sam izbio na čelo živog štita. Toliko mi još radila svijest da sam znao da su u Strugi na crkvi, u gnijezdu, branitelji s puškomitraljezom. Nadao sam se da će me prepoznati i da neće pucati po nama. Bio sam svjestan da će, ako osvoje Strugu, pasti cijelo Pounje. Naprijed nas je bilo pet. Na ulasku u Strugu širio sam ruke kako bih našima, koji su već počeli pucati, ukazao da ne pucaju. Branitelji nisu znali što se dešava. Tek su tada prepoznali nas koji smo bili prvi u koloni, shvatili da smo uhvaćeni u živi štit i stali su pucati. Četnici su ušli u Strugu i nastavili hvatati ljude po kućama. Iz  jedne su kuće izveli majku i njenu kćerku. No, djevojku su vraćali četiri puta u kuću. I jedan po jedan redali se. Svaki, od njih petorice koji je izašao iz kuće, se hvalio da je dobra, da je još uvijek sočna. Nevjerojatno je što su sve izgovarali pred svima nama. Na kraju su je u jako lošem stanju izveli van, stavili je u živi štit do mene u prvi red. Rekao sam joj da mora izdržati jer će je ubiti ako padne.  U Strugi Banskoj, pred svima nama, „dum-dum metkom“ u glavu ubili su jednog čovjeka koji se uplašio i bježao. Nakon što smo prošli nekoliko kuća u Strugi, s tavana jedne kuće trojica hrvatskih policajaca su davali otpor pucajući. Četnici su opkolili kuću, ušli u nju, zarobili ih, istjerali van i potpuno razodjenuli. Ono što su od njih radili mogu reći da je najstrašnije što sam ikada vidio. Takvo mučenje nije ratovanje. Nakon brutalnog zlostavljanja natjerali su ih da trče prema Uni. Kad su otrčali nekoliko desetaka metara 15-20 četnika pucalo je po njima rafale. Nas su natjerali da to sve gledamo. Kad su ih pokosili, Dragan Ranešević uzeo je pištolj i svakome je još puknuo metak u zatiljak. Jedan od njih još je bio živ jer je klimao nogom. Tu sam izgubio nadu. Četnici ubijali sve pred sobom, a Struga je davala slabe otpore. Nakon ubojstva policajaca prišao mi je Ranešević, držeći mi pištolj uperen u čelo i rekao: „Vidiš Begiću, izdržao si sve da gledaš ovo. Sad si moj. Sve ćemo vas pokupiti i odvesti na Mutnicu (dio Une) i tu ćemo vas sve pobiti.“ Smatrao sam da je sve gotovo no, nakon nekoliko minuta došli smo do potpornog zida. Samo od jednom čula se eksplozija. Sve oko nas se razletjelo. Ja sam ostao stajati, a kad sam pogledao oko sebe prizor je bio nevjerojatan. Krv je tekla po cesti kao rijeka. Moja majka i sestra ležale su na cesti. Uhvatio sam ih obje i otrčao u brdo prema šumi. Uvukao sam ih u neko žbunje, nekih 100-njak m od ceste i rekao im da se ne miču od tamo. Tada sam čuo četnike kako viču: „Sad u napad!“ Branitelji iz Struge pucali su po njima. U jednom trenutku sve je stalo. Ja sam sišao natrag na cestu u pomoć jednoj susjedi iz Zamlače kojoj je eksplozija otkinula nogu. Vidio sam da joj je noga skroz odsječena i da joj krv curi kao iz crijeva. Oko sebe sam vidio sam ljudske jetre, organe, noge, komade ljudskog tijela koje je raznijela eksplozija. Počeo sam povraćati i vrtjelo mi se u glavi. Netko me pokupio i vratio natrag vičući na mene kuda idem da ću izginuti. Zatišje je trajalo nekoliko minuta i odjednom su se pojavili se tenkovi. Stigla je JNA i pokupila ranjene. Čađo je bio raznesen u komadiće. Susjedi Pušić i Begić koji se pravio mrtav bili su ranjeni, ja sam ih dirnuo nogom, a oni su mi rekli da bježim jer će nas sve utrpati i odvesti u DZ Dvor.

„Nikada si neću oprostiti“

JNA je držala automate i psovala nas. Rekao sam da ne idem nigdje. Pušića, rezervnog policajca, pokupili su i stavili u kamion. Rekao sam mu da ne ide, no želio je ići jer je krvario, a bojao se krvi. Uhvatio sam ga za ruku ali nije se dao. Ostao je u kamionu i odveli su ga u DZ. Gore su ga masakrirali nožem i zaklali. JNA je uhvatila i mene pored potpornog zida i ubacila me u vozilo. Upitao sam ih kuda me vode. Rekli su da me vode na previjanje u DZ jer krvarim. Rekao sam im da ne želim ići, a oni su mi objašnjavali da me vode i da će me oni čuvati. Krenuli smo vozilom prema Dvoru. Odglumio sam da mi je muka i rekao im da ću povratiti. Vozač je stao da ne povratim po njima, ja sam izašao, preskočio neku ogradu, pobjegao prema Uni i sakrio se. Blizu Une pronašao sam neki podrum pun civila. Tamo su me očistili alkoholom i previli. Čitavu noć sam krvario. Da sam otišao u Dvor bio bih ubijen isto kao i Pušić, koji je bio sa mnom pričuvni policajac. I dan danas ne mogu si oprostiti što ga nisam udario u glavu da padne u nesvijest, odvukao ga negdje i sakrio. Danas bi bio živ. Čitav život zbog toga patim i predbacujem si. JNA je kružila po Strugi govoreći da nitko neće ništa i da slobodno možemo spavati. Nitko nije spavao, svi smo sjedili i jaukali od muka. Ujutro sam otišao do kapetana koji je sjedio ispred Doma u Strugi. Upitao sam ga kakva je situacija i što će biti sa nama. Ponudio mi je da me njegovi vojnici previju. Pristao sam, no napomenuo da ne želim u Dvor. On mi je samo odgovorio: „Znam sve. Svega sam svjestan. Spasio si se.„ Tada mi je ispričao da su mog kolegu izrezali, masakrirali nožem i sasjekli. Kapetan je pozvao vojnike koji su mi očistili rane i previli me. Rekao mi je da će nas čuvati jedan dan te da se svi okupimo i krenemo prema Kostajnici i Sisku. Ponudio je da nas oni isprate tenkom jer četnici još uvijek pucaju iz šuma. Dali su nam cijeli dan da se skupimo. Čitavo je Pounje krenulo, traktorima, kamionima, autima, tko je čime mogao. Rekao sam kapetanu da JNA pred nama glumi pozitivce, a da su naše ljude u Dom zdravlja i zaklali ih. No, on mi je rekao da zna mene, mog brata i neke ribare s ovog područja i da će nam zato pomoći i da njemu prijete da će ga ubiti. Nakon što smo izbjegli iz Struge i Zamlače preko neke dojave čuli smo da su i njega ubili. Sestra i mama su se izvukle, ostale su u grmu gdje sam ih sakrio. Kad je pala noć vratio sam se po njih i pokupio ih. Drugi dan su krenule sa mnom prema Sisku.

„Moj otac nije se uspio izvući“

Moj otac nije ušao u živi zid jer se uspio zavući kod malog potpornog zida u voćnjaku gdje ga nisu pronašli. Tamo je ležao dva dana. Kad je izašao već je bilo prekasno: nije uspio doći u kolonu s nama. Dio vojnika JNA nije slušao kapetana: obećavali su civilima da im neće ništa, nagovarali i ih da ostanu. Ostalo je dosta civila koje su kasnije pobili. Mog su oca mučili i živog zapalili u kući na Badnjak. Vrijeme nakon progonstva proveo sam u Sisku. Nisam želio u bolnicu jer sam se bojao da tamo ima Srba i da će me ubiti. Nekoliko mjeseci živio sam u Zagrebu kod rođaka, nakon toga kod kolege u Samoboru, a na kraju kod jednog kolege u Zaprešiću. Kad mi je rodbina javila da su mi ubili oca, nisam to mogao podnijeti odmah sam se prijavio za Vukovar, no nisu me željeli primiti jer sam previše prošao. Ipak, 1992. godine pozvali su me na pregled, rekao sam im da nemam nikakvih problema i da se dobro osjećam. U travnju 1992. osnovala se 165. Kostajnička Brigada. Kad sam čuo tu vijest odmah sam došao i dozvolili su mi da idem na ratište. Jedva sam čekao da krenem u napad, živio sam za taj dan. Ako poginem - poginem. Netko mora poginuti za ovu Hrvatsku“ rekao nam je ovaj čovjek koji 26. srpnja slavi kao svoj drugi rođendan. Tomislav je u ratu sudjelovao do „Oluje“. „Strašno mi je teško pričati o svemu ovome. Svaki dan pijem veliku količinu tableta koje me drže suvislim i redovito odlazim na terapije kod psihijatra. Jako se uzrujam kada gledam suđenja našim generalima koji su svoji na svome branili svoje ognjište. Ja to ne mogu gledati. Sudi nam Europa koja je gledala kako smo mi krvarili sjedeći u foteljama. Oni koji nisu prošli rat oni ne znaju što je to. Ljudi u Hrvatskoj ne znaju za Strugu Bansku i što se desilo u njoj, ne znaju da je krv tekla u rijekama po ulici. Svaki puta kad svjedočim na sudu noćima ne spavam, no svjedočim i svjedočit ću protiv svakog ratnog zločinca za kojeg znam i kojeg sam vidio da je bio tamo. Lažno svjedočiti neću. No, pravda mora biti zadovoljena. Oni moraju biti osuđeni. Svima nama, koji smo bili na prvim crtama bojišnice i koji smo izgubili naše najmilije bilo bi lakše“, na kraju je objasnio Tomislav.

Milan Begić – rezervni policajac:

„Ako i poginem, sine ti se vrati na svoje ognjište!

Tog sam dana, kad sam čuo pucanje, istrpavao pšenicu. Izašao sam van i vidio ljude u živom zidu. Četnici su ušli u podrum kod kuma, gdje je bila moja supruga i još 15 ljudi i vidjeli su da mene nema. Sakrio sam se u štalu pod sijeno, no sjetio sam se da bi me tamo mogli zapaliti. Kad su ušli u moje dvorište čuo sam su da su sa sobom doveli mog kuma i susjeda i tukli ih ne bi li im otkrili gdje se nalazim. Kad sam čuo da im prijete da će ih ubiti ako im odmah ne kažu, izašao sam iz skrovišta. Sve su nas odveli u živi štit. Šest sati smo hodali do Struge. U Strugi su trojicu policajaca izveli van, tukli ih, boli i nema što im nisu radili. Nakon što su ih izmrcvarili otjerali su ih prema Uni i streljali ih pucajući po njima rafal. Nama su obrazlagali da ih moraju ubiti zato što bježe. Nekoliko dana kasnije ja sam kupio njihova trupla. Šaronja, jedan od njih, sve je ispod sebe izgrebao od muke. Bio je jako blizu kanala, da je uspio otrčati još samo nekoliko metara ostao bi živ. Nas je spasio Mile Blažević. Da nije bilo njega sve bi nas poubijali. Čađo je skočio na taj kamion, ubio vozača i tobdžiju. Njegovo tijelo bilo je potpuno razneseno na sve strane. Dijelove njegovog tijela uvečer sam skupljao u plahtu i odnio u njegovu šupu. Njegova majka nije znala što se desilo. Kad je vidjela što je u šupi došla je do nas u noći da nam kaže da je nečije razneseno truplo kod nje. Nismo joj mogli reći da se radi o njenom sinu sve do jutra dok se ne napravi neki sanduk. Ujutro je pitala „gdje je moj Čađo?”, a kad smo joj odgovorili pala je u nesvijest. Čitavu smo noć proveli u jednoj kući. Ujutro smo naše poginule civile sahranili na groblju. Ubijene policajce skupljali smo i stavljali u jednu šupu. Moj ih je sin odvezao u Zagreb. Iduća dva dana proveli smo u Strugi, nakon čega smo ih molili da nas otprate prema Kostajnici. Neki od nas otišli su za Sisak, neki za Kutinu. Nismo imali gdje strpati ljude da bi ih prevezli. Stavili smo klupe u traktorske prikolice i vozili žene. Dva dana bio sam kod nećaka u Kutini, nakon toga u hotelu za izbjeglice. Na posljetku smo živjeli kod bratića u Samoboru, sve dok tamo nismo dobili stan. U Dvor smo se vratili 1996.. Najprije smo boravili u jednoj srpskoj kući, a 1997., nakon obnove vratili smo se u naš dom koji u ratu bio srušen do temelja. Kad su me prijatelji i poznanici pitali gdje se vraćam, rekao sam „samo da budem živ i zdrav, sve će ponovo biti kao prije.“ Rekao sam i svome sinu „Za što čovjek gine ako se neće vratiti na svoje ognjište?! Ako i poginem, sine ti se vrati na svoje ognjište.“

Predrag Begić – specijalni policajac PU sisačko-moslavačke:

„Po prvi puta u povijesti Domovinskog rata ljudi su stavljeni u živi štit“

„23.6.1991. svim Hrvatima je zabranjen je dolazak u Dvor. Kao odgovor na to uspostavljena je Policijska ispostava Kozibrod kako bi štitila hrvatski narod, u koju sam ja, 24.06.,  kao jedan od 80 policajaca došao na ispomoć. Srbi su počeli granatirati, i prijetiti da se moramo maknuti i iseliti iz ispostave jer će nas u protivnom napasti. Znali smo da su znatno nadmoćni. Mobilizirali smo naše ljude s puškama kao pričuvne policajce, nakon čega je došao ZNG sa 80 ljudi. Tada nas je bilo ukupno 160 profesionalno naoružanih. Mi nismo napadali nikoga, bili smo opkoljeni Srbima sa svih strana. U klinu su nas držali 36 dana. Povremeno su napadali granatama. JNA nas je obilazila, kako bi otkrila naše položaje. Na Sv. Anu 26.07. u 10,05 sati krenulo je granatiranje na sva hrvatska sela gdje je, u periodu od sat i pol, palo preko 1500 granata. Krenuo je prvi takav veliki napad. Oko 11 sati, njih preko 2 000 krenulo je od Dvora, cestom i šumom o rijeke Une. U svom naletu oni su pljačkali, ubijali, maltretirali, tukli, palili, istjerivali ljude iz domova. Po prvi puta u povijesti Domovinskog rata

ljudi su stavljeni u živi štit. Za to vrijeme granatiranje ostalih sela još uvijek je trajalo, a mi  nismo mogli doći sa pojačanjem jer smo bili presječeni. Dečki koji su bili u Strugi nisu je branili iz rovova već su bili smješteni po kućama. Nakon 6 sati, dolaskom kod potpornog zida u Strugi, dogodio se povijesni okršaj gdje su prvi puta Srbi poraženi i natjerani u bijeg. Dečki su se jer zbog toga što nisu mogli pucati preko naših povlačili do pola sela gdje je tadašnji zapovjednik obrane i vođa dragovoljaca i naoružanih civila rekao da dalje povlačenja nema. Iako su dobili zapovijed da se povuku, 150 m prije zida, tri policajca ostala su u kući pucajući po četnicima, misleći da ih neće pronaći. Međutim, četnici su ih uhvatili i skinuli sa njih svu odjeću. Njih 50-tak tuklo je njih trojicu. Jahali su na njima, boli ih bajunetama, psovali im „ustašku majku“. Svi civili u živom zidu bili su primorani da to gledaju. Kad su ih izmrcvarili da su bili polumrtvi natjerali su ih da bježe. Tada su četnici imali opravdanje pred civilima da policajci bježe i da zato pucaju po njima. Mog susjeda, pričuvnog policajca, odveli su u Dvor i izmasakrirali.

Rekao je ljudima u živom štitu: „Lezite!“, zagazio na vozilo i raznio se u komadiće

Svaki vod je imao zadaću koje će selo napasti. Možda je sveukupno 30-tak četnika bilo nepoznato, onih koji su pristigli iz Knina. Svi ostali, od njih 2000, bili su domaći i poznati. Domaći Srbi, rodbinski vezani, napadali su i tukli svoje rođake. Kad su došli do potpornog

zida 20-tak metara od kuće u kojoj je imao ženu i dvoje male djece, Mile Blažević – Čađo, koji je bio toga trena na straži u tom rovu iza zida, izišao je i svojim životom spasio svoje sumještane. Rekao je ljudima u živom štitu: „Lezite“. Vozilo s topom i oružjem bilo je u ravnini potpornog zida. On se izvukao iz rova, zagazio na vozilo i bacio bombe. Četnici su počeli pucati po njemu, a budući da je bio opasan eksplozivom, sve je eksplodiralo - i njega

je raznijelo u komadiće. Policajac Filipović, koji je bio pokraj njega, na mjestu je ostao mrtav od eksplozije. Većina civila je ranjena, među njima i moji otac i majka. Ljudi su krvarili na sve strane. Ležali su na cesti oko pola sata. Tada je nastala unakrsna paljba. Odjednom se pojavila JNA. Mi smo ih cijeli dan zvali da dođu da nam naprave tampon jer mi nismo imali čime, a granatirali su nas čitav dan. Kad je zapovjednik Ivan Pezer rekao da smatra da nam nema pomoći i da ćemo svi izginuti, ja sam mu odgovorio: „Pa što sad.?!Takva nam je valjda sudbina!“ Bio sam klinac od 21 godinu. Kasnije mi je rekao koliko ga je to ohrabrilo. Ti tenkovi koji su „išli u pomoć nama“, a dolazili su iz pravca Petrinje, stali su u Hrvatskoj Kostajnici gdje su bili naši specijalci iz Lučkog i Kutine i rekli da idu za Kozibrod nama u pomoć te tražili od njih pratnju. Naši su se dečki prihvatili da će ih oni otpratiti svojim vozilom i javili to u bazu. Jedan kilometar od PP Kostajnica na putu prema nama, prvi tenk je jednostavno pucao u Puch kojim su ih pratili. Vozilo je izgurano prema rijeci Uni. Vozač je bio jako ranjen, suvozač lakše, a dva policajca poginula su na mjestu. Nama u ispostavi preko veze su priopćili da nam ne stiže pomoć već da su nam pobili četiri policajca. Od tada smo samo čekali da nas dođu pobiti. Tenkovi su bili na putu, znali smo da je Struga u krvi do koljena, bili smo spremni na sve. Nismo imali tromblone da unište tenkove, jednostavno smo lijevali benzin u boce i stvarali umjetne fitilje i bili ih spremni bacati na tenkove. Bili smo svjesni da na nas ide sila JNA. Svi smo se sakrili na položaje i čekali. U koloni je bilo 17 oklopnih vozila JNA koja su išla u Strugu. JNA se nije javljala kad smo ih mi zvali u

pomoć, međutim nakon što smo mi pružali otpor u Strugi oni su se pojavili kao tampon zona.

Međutim, već je idući dan JNA od nas tražila da se razoružamo, a da će oni jamčiti civilima miran suživot do onog trenutka dok oni budu tu – što god to značilo.

Tijela policajaca dva dana su stajala u prikolici kamiona, na kiši, prekrivena šatorskim krilom

Navečer, oko 19.30 komandant JNA iz Struge tražio je da dođe troje ljudi iz naše ispostave u

Strugu. Naš zapovjednik je tražio da izvuku tri mrtva policajca sa livade no komandant je rekao da će se to rješavati tek ujutro. Zapovjednik se vratio i obavijestio nas o stanju u Strugi i Dvoru. Također je uvjetovao da ćemo se mi povući ako idu i civili. Idući dan moj je otac izvukao ubijene policajce i dobili smo dojavu da možemo doći po njih i ostale ubijene policajce. Jedan policajac ubijen je u Unčanima snajperom iz šume iz pravca Draškovca.

Jedan je ubijen u Golubovcu, a jedan je u Kozibrodu poginuo od gelera u granatiranju. Idućega dana, 27.06. nas nekoliko otišlo je u Strugu. Došli smo sa jednim tamićem i pokupili 9 tijela policajaca. Tijela su stajala dva dana pred Policijskom ispostavom. Padala je kiša, puna prikolica bila je trupala prekrivenih sa šatorskim krilom. Nismo ih mogli prevesti jer smo i dalje bili okruženi četnicima po srpskim selima. Zapovjednik je uspio dogovoriti da će se tijela tih policajaca prebaciti na slobodni hrvatski teritorij van okruženja. Treći dan došao je jedan od vojnih zapovjednika JNA, po imenu Simović, sa vozilom Pinc Gauerom, sa zadatkom da me svojim vozilom otprati sa tijelima poginulih van okupiranog područja. On je  garantirao da me neće ubiti. S njim je bilo još šest vojnika. Krenuli smo iz Kozibroda prema Petrinji. Nakon kilometra vožnje stali smo i Simović je počeo vikati na mene. Potpuno su me razoružali. Oni su vozili ispred mene, ja za njima, a iza mene dvoja kola Hitne pomoći sa dvanaest naših ranjenih policajca. Kad smo došli pred Hrvatsku Kostajnicu, tamo smo stali i dozvolio mi je da pokupim i tijela policajaca ubijenih u Puchu. U trenutku kada smo skupljali mrtva tijela shvatio sam da ljudi iz vozila Hitne pomoći nisu medicinsko osoblje već da je to tajna ekipa HTV-a koja je sve snimala. U Hrvatskoj Kostajnici, koja je dva dana prije bila granatirana avionom, pokupili smo tijelo još jednog poginulog policajca.

Bili su sretni kad su vidjeli kamion pun „mrtvih Ustaša“

U Velešnji su nas zaustavili četnici i  vikali na zapovjednika Simovića da Hrvati ovuda ne mogu proći. No, bili su radosni kad su vidjeli kamion pun „mrtvih Ustaša“. Jedan od njih gurnuo mi je pušku u usta i prijetio mi da će me ubiti. No, zapovjednik JNA ga je uspio otjerati. Na kraju su nam dozvolili da prođemo kroz to područje od 25 km, gdje nema ni centimetra hrvatskog teritorija, prema Petrinji. Ipak, u jednom od sela gdje smo se zaustavili jer su na cesti bile barikade, jedan od četnika izašao je s repetiranim mitraljezom M53, u namjeri da puca po ranjenicima koji su se nalazili u vozilima Hitne pomoći. Međutim, ostali su ga spriječili. Uklonili su barikade. Zapovjednik JNA viknuo je na mene da brzo vozim i ja sam prošao sam sa kamionom punim leševa. Čitavo vrijeme tisuću misli prolazilo mi je kroz glavu. Razmišljao sam što učiniti ako netko ponovo izađe pred mene?! Plan mi je bio gaziti kamionom sve pred sobom. Kad sam ušao u zadnje selo prije Petrinje, tamo nije bilo ni žive životinje, ni jedne ptice. Na pola sela vidio sam sliku predsjednika Tuđmana i tada sam prvi puta došao do zraka. U Petrinji su me dočekali naši dečki iz Lučkog i otpratili do Sisačke bolnice. Tamo sam dao izjavu za policiju o svemu što se dogodilo, međutim nastao je problem jer su smatrali da će se naši ljudi bojati ići na teren kad čuju što se sve događa. Kad sam došao u Zagreb, prevozeći leševe do Šalate, čitavo sam vrijeme imao policijsku pratnju. Spavao sam pod pratnjom jer su svi bili svjesni da sam ja živi svjedok i da sam pod velikom opasnošću. Neki čovjek došao je do mene i rekao mi da me treba načelnik PU sisačko-moslavačke preko veze. Načelnik mi je priopćio da čovjek koji me pratio od Siska do Zagreba ima nalog da me ubije. Prošlo je devetnaest godina. Tada sam imao 21 godinu. Danas, da moram, opet - opet bih išao! Ne mogu gledati ovo što rade našim generalima. Europa sudi Hrvatskoj državi, a ne generalima, zbog nekakvog prekomjernog granatiranja. A ovdje je samo 26.07.1991. palo preko 1000 granata. U 40-tak dana okupacije palo je preko 5 000 granata.

Hrvatska država postoji i uvijek će postojati dokle smo mi tu

Svake godine mi, mještani ovih sela, na Sv. Anu obilježavamo ono što se te krvave 1991.

godine dogodilo. Tek je ove godine po prvi puta došao ministar i sve se podiglo se to na neku veću razinu. Hrvatska država postoji i uvijek će postojati dok ćemo mi biti tu. U Strugi Banskoj Srbi su, praktički po prvi puta u Domovinskom ratu, brojali svoje žrtve. Tek sada je došlo nekome u glavu da Strugu treba staviti u knjige i povijest, da je tada hrvatska policija, zajedno sa vojnicima i ZNG-om, nanijela Srbima poraz. Zapovijed koji su četnici imali bila je doći do kraja Struge i pokupiti sve civile, pobiti ih i baciti u Unu. Tada bi, za tu grupu koja je imala zadatak „riješiti“ ovo područje zadatak bi bio obavljen. Poznato je točno mjesto gdje je planirano da će ih sve ugurati u Unu. Prvi zamjenik kapetana Dragana (koji ovdje nije viđen),

čovjek po prezimenu Kačar, vodio je „Šarene“ u ovom području. Sve hrvatske kuće u selima uništene su, srpske kuće nisu dirane, a kuće u kojima su bili miješani brakovi četnici su zapalili. Sljedeći dan na televiziji su prikazivali snimke i plasirali prema svijetu i Europi priču kako su Hrvati (Ustaše) zapalili te kuće. 85 % civila koji su ostali u tim selima su pobijeni, ostali su nekako uspjeli pobjeći. Ja sam ostao u policiji do 1994. godine, nakon čega sam u 2. gardijsku brigadu „Gromove“ i sudjelovao u Oluji. Jedva sam dobio dopuštenje da idem braniti!“ objašnjava nam ovaj ratni vojni invalid i nastavlja: „I ovu mirovinu koju dobivam spreman sam prvi potpisati da mi prepolove ako bi to pomoglo Hrvatskoj da ide naprijed. I danas sam neizmjerno ponosan na Dan sv. Ane i na Dan Domovinske zahvalnosti. Svoju djecu vodim na sve te spomenike, na oltar Domovine i pokušavam im prenijeti što se događalo u to vrijeme, kako bi znale cijeniti, kako bi znale istinu.

KAZNE ZA POČINITELJE:

Optužnice su podignute protiv više osoba. Do sada su dvije osobe uhićene po tjeralici koje su nakon toga odvedene u istražni zatvor u Sisku. U startu su dobili mjesec dana zatvora. Nakon suđenja oni su oslobođeni pod nedostatkom dokaza. Jedan od njih, Đuro Đurić u srpskim medijima najavio je tužbu protiv Republike Hrvatske jer ga je neopravdano zatvorila.

Jedina osoba koja je osuđena i koja je završila u zatvoru jest Dragan Vranešević, bivši djelatnik milicije, Martićeve milicije, prelazne policije i hrvatske policije. Uhićen je u Vukovaru kao djelatnik Policijske postaje. Dio zatvorske kazne izdržavao je u Lepoglavi nakon čega je, sukladno Međunarodnom ugovoru za izdržavanje kazne između Republike Hrvatske i Republike Srbije, prebačen u Srbiju.

   Nikolina GOTAL

   Snimio Ivica LAJTNER

OKVIR 1:

Izvješće potpukovnika Novice Simića Komandi 329. Oklopne brigade o napadu snaga TO tzv. „SAO Krajine“ na sela Zamlače i Strugu, te o stanju oko Dvora; VOJNA TAJNA, POVERLJIVO, obilazak mč/mb u rejonu Dvor na Uni, izveštaj.-

„U 17,30 časova obavestio me je komandir čete por. Vuković  da mu je pretsednik IO SO Dvor poslao odobrenje da može krenuti na napad. Bila je to ceduljica formata pola lista na kojoj je bio otkucan tekst: „Odobrava se tenkovskoj jedinici u Dvoru na Uni da može da krene u napad i pomogne u osvajanju Struge.“ U potpisu je bio Puljić.“

OKVIR 2:

U samom centru sela Struga Banska dogodio se herojski čin hrvatskog policajca Mile Blaževića – Čađe, jedini jedinstveni u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, kada je taj hrvatski branitelj i policajac, opasavši se eksplozivom, u eksploziji raznio samog sebe, uništio spomenuti kamion sa posadom i zaustavio daljnje napredovanje srpskih terorista tog dana na Hrvatsko Pounje.

OKVIR 3:

Tomislav Karamarko, Ministar unutarnjih poslova, na obilježavanju 19. obljetnice početka oružanog otpora srpskom agresoru u Strugi Banskoj:

U nama, djelatnicima MUP-a, prizivanje u pamćenje tih dana požrtvovnosti, beskompromisnog odupiranja opakom, zlogukom neprijatelju hrvatskih redarstvenika budi ponos. Njihova pak mladost i domoljublje, poštenje i viteška čast opominju nas da ih nikada ne smijemo zaboraviti. I ovdje pali hrvatski redarstvenici, policajci, svjedoče da su pripadnici MUP-a prvi stali u obranu „jedine nam vječne Hrvatske“, kako su upravo iz MUP-ovih postrojbi kasnije tijekom Domovinskog rata razvila Hrvatska vojska i Hrvatske oružane

snage. Neka se nikad ne zaboravi, pripadnici MUP-a RH dali su neizmjerljiv doprinos

obrani, stvaranju i uspostavi današnje naše Hrvatske, pridonijeli su velikim dijelom pobjedi

u Domovinskom ratu.

OKVIR 4:

Tog 26. srpnja 1991. u hrvatskom pounju poginuli su pripadnici MUP-a RH:

Mile Blažević-Čađo, Mile Pušić, Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Željko Filipović, Mladen Halapa, Zoran Šaronja, Goran Fadljević