Ubijeni i nestali u Domovinskom ratu 1991 - 1995 godine
Majur :
1. Mateković Marijan rođen
22.04.1943 , - 10.09.1991
2. Alapić Željko rođen
21.07.1962 godine , nestao 14.10.1991
3. Filar Joso rođen
03.03.1947 , nestao 17.09.1991
4. Filar Goran rođen
25.11.1972 , nestao 17.09.1991
5. Dugandžija Drago rođen
13.08.1963 , nestao u listopadu 1991
6. Pandža Nikola rođen 1952
7. Petrović Stjepan
rođen15.08.1955 , - 15/16. 10.1991
8. Petrović Drago rođen
09.03.1964 , - 14.09.1991
9. Solomun Antun rođen
17.01.1938 , - 25. 11. 1991
10. Solomun Milka rođena
03.01.1937 , - 25.11.1991
11. Kostrić Francika rođena
06.12.1925 , - 25.11.1991
12. Solomun Stjepan rođen
02.01.1931 , - 12.09.1991
13. Serdar Ana rođena
04.04.1910 , - 01.07.1992
14. Švaga Ivan rođen
12.12.1938 , - 14.10.1991
15. Švaga Nikola rođen
29.10.1927 , - 18.10.1991
16. Švaga Dragica rođena
25.07.1929 , - 14.10.1991
17. Delić Nikola rođen
08.02.1951 - 01.11.1991
18. Jamić Matija rođen
------------ - 14.11.1991
19. Kostrić Nikola rođen
----------- - 27.11.1991
20. Kostrić Ankica rođena
-------- - 27.11.1991
21. Mateković Antun rođen
09.06.1931 - 14.10.1991
22. Švaga Ana
23. Bašić Kata
Nikola Begović zvani kondukter sin Milana i majke Kate rođene Dragojević , rođen 05.08.1949 godine u Begovićim as prebivalištem u Donjim Kukuruzarima kbr. 46 , kondukter , oženjen , otac dvoje djece sa završenom osmogodišnjom školom .
Dana 14.10. 1991 godine oko 17 sati u Majuru došavši u kuću kbr. 19 vlasništvo Švaga Ive zatražio od njega da mu preda traktor , pa kada Švaga Ivo nije na to pristao iz lakog automatskog pešadijskog oružja ispalio je više hitaca u pravcu Švaga Ive i Mateković Antuna nanjevši im time više prostrjelnih rana po glavi i tijelu od kojih povreda su Švaga Ivo i Mateković Antun na licu mjesta umrli .
Dana 15.10.1991 godine u
Majuru iz lakog automatskog pešadijskog oružja ispalio više hitaca u pravcu
Švaga Nikole , nanjevši mu pri tome više teških tjelesnih povreda , od kojih
povreda je Švaga Nikola na licu mjesta umro .
Svjedočanstvo 0782263
Jedan dan osvanuo je koban za Majur kada su počele padati granate iz minobacača 120 mm i 82 mm. Prestrašenu Majurčani bježali su tražeći sklonište želeći se bar malo zaštititi.Na želost svima su dani počeli prolaziti u strahu i u skloništima.Krajem 28.7 ili 29.7 neznam od koga stiglo je naređenje da ljudi moraju bježati iz Majura.Uznemireni narod pokupio je najnužnije i ostavio prazna ognjišta.Moj komšija morao je voziti djecu (5) djece,zamolio je da vozim traktor iako nemam vozačku dozvolu.Vozio sam 15 ljudi,žena i staraca koji su stalno plakali.Kretali smo se u smjeru H. Kostajnice gdje su nas čekali Kostajničani.Na zadnje redove kolone padale su mine,ali oštećenja nije bilo.Stigli smo u Popovaču,u 17:30.
Umoran i iscrpljen od puta,tata me je prijavio.Zvali su me u Kutinu,na sastanke u hotel,gdje se pričalo da se uskoro vraćamo na svoja ognjišta,ali sve je bilo uzalud.Jedno predvečerje dobio sam poziv telefonski ako hoću da se vratim. Bilo je jedno slobodno mjesto do Dubice također za dvoje staraca koji bi krenuli iz Siska i došli po mene.Krenuli smo poslije 10.8. (nisam siguran da je točan datum,pošto nisam zapisivao datume).
Dosta stanobništva vratilo se u Majur i okolna sela Stubalj,Graboštani.
Počeli smo raditi,kopati krumpir,brati kukuruze,itd..
Kratko je to trajalo,iznova su počele padati mine.Tko je imao automobil pobjegao je želeći izvući djecu i nemoćne starce.Za nas koji smo ostali,a bilo nas je malo dani su bili puni strave i užasa.Gasio sam zajedno sa svojim susjedima,jednu štalu koja je od mina planula dok su oko nas padale granate.Ugasivši dvije kuće,povukli smo se u podrum.Ali Martićevci koje nikad nisam vidio,istjerali su nas na ulicu gdje je bilo oko 50 stanovnika koji su nijemo gledali očekujući svoju sudbinu.Gledao sam kako je moj susjed Stevo Jamić,nemoćni starac koji slabo čuje dobio 17 rana.Martićevci su ispucali cijeli rafal po asfaltu,tako da su mu kamenčići od asfalta zabili u nogu.Drugi Martićevac kada je vidio kako mu curi krv stavio mi je cijev od puške i rekao da ga previjem,nisam imao zavoj.Kako je iza njih išao rezervni sastav tj. TO,netko mi je krijući od Martićevaca spustio zavoj.Tada smo krenuli u smjeru Kukuruzari i kad sam bio na pola puta okrenuo sam se ugledavši iz sela Majur vatru i dim.
U Kukuruzarima ostali smo dva dana i jednu noć.Vratili su nas u naša sela,ali sa upozorenjem,ako netko ispali metak svi će biti pobijeni i sela spaljena.Pobjeći nismo mogli nigdje,zbog toga što smo bili opkoljeni,a strah za život postajao je veći.Vojni rezervisti su po danu patrolirali,dok bi Martićevci po noći klali,ubijali,pljačkali.
Svako jutro morao sam hraniti u pet štala stoku,što sam brže mogao.Dobio sam jednog jutra poruku da moram na groblju kopati raku,jer su ubijene tri osobe (dva čovjeka i jedna žena) nedaleko od moje ulice.Ubijeni su bili: Švaga Dragica,Švaga Ivo i Mateković Antun.Nikada nisam vidio mrtvaca i idući sa osam ljudi drhtio sam od straha.Kada smo stigli na groblje počela je paljba iz Čakura po nama,puzeći smo bježali tako nije bilo posljedica.Mrtvace smo pokopali kod kuća,a sa njima pokopao sam svog prijatelja Nikolu Delića i susjeda Matiju Jamića.Uznemireni ljudi počeli su bježati u B. Kostajnicu,plaćajući skupo i davajući sve što su imali.Mještani su se smanjivali,pa sam sve više gladan,dobio na živce odličio pobjeći.Morao sam svoju odluku ostvariti zbog toga što su Martićevci dolazili po noću i ispitivali nas gurajući nam cijevi u usta i stavljali noževe pod vrat.Bez struje smo bili,tako po noći nismo mogli nikoga prepoznati.
Nahranio sam stoku 29.11.1991. i unišao sam drhteći od zime u hladnu sobu,rješio sam da idem ili poginuti u B. Kostajnicu. Do H. Kostajnice nitko me nije dirnuo,ali ušavši u grad uhvatila me vojna milicija i odvela u štab.Pretvarao sam se da sam bolestan i da moram ićči doktoru u Bosnu,tako da će mi sestra sve troškove snositi oko liječenja ili da me ubiju.Nestrpljivo sam čekao dok su oni razmišljali.Nakon nekog vremena izašla su dvojica vojnih milicajaca i pozvali sa sobom.Pretresli su me i odvezli do mosta koji dijeli H. Kostajnicu i B. Kostajnicu dočekala me Martićeva patrola.Vojna milicija rekla im je da ima nalog da me preveze preko mosta,ali oni su me ipak izvukli iz auta i pretresli,jedino nisu našli kod mene novac za putovanje.Nitko neće znati kakav je bio u meni osjećaj,tko nije doživio strahote rata kada sam živ došao u B. Kostajnicu
Stubalj :
1. Vujičić Petar rođen
17.10.1921 , - 27.11.1991
2. Lazić Milan rođen
----------- 03.09.1991
3. Letić Vladimir rođen
27.04.1935 , - 18.10.1991
4. Medić Marijan rođen
11.08.1947 , - 14/15.11.1991
5. Medić Ana rođena
29.08.1923 , - 14/15. 11. 1991
6. Živković Zvonko rođen
09.03.1928 , - 14.11.1991
7. Živković Stjepan rođen
03.02.1949 , - 14.11.1991
8. Vujičić Dražen rođen
30.07.1969
9. Alapić Mirica
10. Letić Marija rođena
06.09.1911 , - 05.11.1991
11. Solomun Milka rođena
20.10.1912 - prosinac 1991
12. Brnad Nikola
Nikola Begović zvani kondukter sin Milana i majke Kate rođene Dragojević , rođen 05.08.1949 godine u Begovićima s prebivalištem u Donjim Kukuruzarima , kondukter , oženjen , otac dvoje djece sa završenom osmogodišnjom školom , i Stevan Vučinić zvani Hans sin Dragana i majke Zorke rođene Tarbuk , rođen 20.04.1947 godine u Donjoj Velešnji s prebivalištem u Donjoj Velešnji kbr. 117 , oženjen , otac troje djece , umirovljenik . U noći 14 / 15 . 11 . 1991 godine između 23:00 i 01 :00 sati u Stublju došavši u kuću kbr. 57 vlasništvo Medić Marijana i Ane iz lakog automatskog pešadijskog oružja ispalili više hitaca u pravcu Medić Marijana , Medić Ane i Letić Marije i na taj način nanjeli im više povreda po glavi i tijelu od kojih povreda su isti na licu mjesta i umrli .
Dana 15 . 11. 1991 godine isti dvojac u Stublju u kući kbr. 56 vlasništvo Živković Zvonka iz lakog automatskog pešadijskog oružja ispalili više hitaca u pravcu Živković Zvonka i Živković Stjepana nanjevši im time više povreda po glavi i tijelu od kojih povreda su Živković Zvonko i Stjepan na licu mjesta umrli .
Dana 26 / 27 . 11. 1991
godine u Stublju isti dvojac došao je u kuću kbr. 15 vlasništvo Vujčić Petra
po njihovog sina Ivicu , pa kada istog nisu pronašli , iz lakog automatskog
pešadisjkog oružja ispalili više hitaca u pravcu Vujčić Petra i Slavke i na
taj način nanjeli više teških povreda Vujčić Petru i Slavki po glavi i
tijelu , od kojih povreda je Vujčić Petar nedugo iza toga umro a Vujčić
Slavka zadobila je povrede koje su bile teške i po život opasne ali joj je
život spašen u bolnici .
Graboštani :
1. Karanović Stjepan rođen
04.04.1913 , - 05.01.1992
2. Karanović Roza rođena 01.12.1920 , - 05.01.1992
Nastavit će se ...