Centar za obuku Šamarica osnovan je odlukom izvršnog vijeća skupštine općine Dvor dana 18.06.1991 godine sa sjedištem prvobitno u Šamaričkim Brđanima a potom od 27.06.1991 u spomen domu Šamarica , radi povoljnijih uvijeta života i rada te geostrateškog položaja . Zadaci obučnog centra bili su obuka jedinica za specijalnu namjenu milicije SAO Krajine te dobrovoljačkih odreda TO . Kroz centar je do 10.08.1991 obuku prošlo oko 200 ljudi što je bilo uslovljeno otežanim uvijetima na tzv. kriznom području. Tokom obuke centar je vršio i naoružavanje ljudi koji su dolazili na obuku te su isti oružje odnosili sa sobom u svoje mjesne štabove gdje su bili raspoređeni prema potrebama štabova . Cilj ovog centra je bio da stvori jednu jedinicu za specijalne namjene do veličine bataljona koja bi djelovala po potrebi na svim tzv. ugorženim podučjima a ostatak naoružanih činio bi pozadinu. Prvobitno je bilo zamišljeno kako bi centar imao zadatak između ostalog i kontakt sa mjesnim štabovima TO koji bi preko sebe imali organizaciju izviđanja i osmatranja graničnih područja te dojavljivanja i uzbunjivanja. Pripadnici centra su učestvovali u svim značajnijim akcijama tzv. čiščenja mjesta nastanjenih Hrvatskim stanovništvom . Centar je u svom radu imao veliku potporu srpskog naroda na Banovini što se ogledalo u pomoći u hrani i osiguravanju prilaznih puteva .
Ratni štab općine Dvor 20.07.1991 donio je rješenje o imenovanju operativnog štaba centra za obuku specijalnih jedinica a isto je potpisao komandant ratnog štaba Bogdan Vajagić .
Po spomenutom rješenju komandant garnizona bio je Miletić Simo , komandant jedinice specijalne namjene Sanader Željko , komandir vojne policije Karapandža Milan , oficir za bezbjednost Ivanović Miloš , operativni štapski oficiri Boljanić Nikola i Ostojić Radomir , oficiri za širu vezu i komunikaciju Sanader Dragan i Kljajić Miroslav , oficir za komunikaciju s javnošču ( tisak , radio , TV , vojni predstavnici , predstavnici općina Banije i drugih ) Pralica Dušan , oficir za vezu Trkulja Milan , oficiri za tehniku Bobera Dušan i Žilić Dragan , oficiri za kuhinju i ekonomat Delić Željko ( glavni kuhar ) Arbutina Vaso ( nabavna služba ) i Arbutina Stojan ( nabavna služba ) , oficir za ekonomsko financijsko poslovanje Vujišak Milan , komandir radnog voda Borojević Marinko , komandir za bezbjednost garnizona i organizaciju straže Čavić Dragan .
U vodu vojne policije pripadnici su bili :
Radišević Stevan , Šikanja Jovo , Puzić Zoran , Manojlović Pero , Krajčinović Željko , Popović Zoran , Preradović Đuro , Sutara Dragan , Vujaklija Miroslav , Topo Radenko , Marić Nikola , Tarbuk Radoslav , Bila Stanislav , Trninić Milan , Drobnjak Slavko , Milanković Mihajlo , Tomić Milan .
U dobrovoljačkom vodu bili su :
Petrović Željko , Ostojić Željko , Koljančić Milan , Sanader Dušan , Jović Jovo , Jagetić Milan , Vujaklija Momčilo , Tepčić Stevo , Ljiljak Goran , Miodrag Branko , Bogdanić Miroslav , Tomić Milan , Kremenović Radoje , Rudić Željko , Stmbolija Pero , Ilišević Mirko , Popara Mile , Popović Rade , Šušnjar Svetozar , Ćorić Jovo , Krajčinović Jovo , Durman Milan , Arbutina Stojan, Arbutina Vaso , Nenadić Jovo , Borojević Marinko , Delić Željko , Nožinić Slavko , Mrazovac Branko , Ličina Milan , Žilić Milan, Vukšić Nenad ,Kljajić Miroislav , Kačar Ilija , Tomić Dragan , Radonjić Ranko , Bojović Ranko , Vukčević Zoran , Vukčević Nebojša , Rajković Mirko , Radević Komnen , Krajinović Rade , Šajinović Grujica , Kresojević Dušan , Nožinić Slavko , Čavić Dubravko , Čakalo Ljubiša , Stambolija Milan .
U specijalnoj jedinici centra za obuku Šamarica bili su :
Sanader Željko , Kačar Dušan , Borojević Stevo , Kovačević Dragan , Resanović Predrag , Slijepčević Nenad , Komljenović Milan , Čubra Dragoljub , Buinac Momčilo , Milković Rade , Golubovac Savan , Roksandić Branko , Tadić Mirko , Rakas Predrag , Vujašković Željko , Jarić Đuro , Adamović Nikola , Vujanić Nenad, Popović Damir , Bijelić Mirko , Tadić Branko.
U centru su korištena sljedeća motorna vozila :
Corsa -službeno vozilo centra , Lada Samara ( bijela kava ) , Zastava -101 ( milicijska boja ) , Kadet karavan plavi , Raneult 4 sive boje - Joševica , Mercedes bijeli -Šaš - Džakula , UAZ -kampanjola , Lada niva ( milicijska boja ) , kampanjola sa ceradom , kampanjola - Jovac , lada karavan plava , audi bez krova , yugo ( joža ) , yugo bijeli -Gradac , opel omega - sip , kampanjola -Sanader , autobus -sanos Š. Brđani , autobus -ikarus , autobus mercedes -Borojevići , autobus sanos - Borojevići , sanitetski kombi , BOV , furgon ( za kruh ) , TAM -dupla kabina sa ceradom , teretno vozilo zastava ( plava ) , teretno vozilo zastava ( šarena ) , kamiončić Krajčinović , cisterna mercedes .
Svjedočanstvo : 1
Dana 31.07.1991 upućen sam na obuku na Šamaricu za komandira odeljenja . Obuku na Šamarici kod spomen doma vodio je neki milicajac iz Knina kojega smo svi zvali "crnogorac" . Obuka se sastojala u formacijskom kretanju , gađanju iz oružja te fiskulture . Na Šamarici sam zadužio automatsku pušku . Tada su već na šamarici bili Radišević Stevo zvani Rapin , Karapandža Milan bivši policajac PS Petrinja , Tarbuk Rade iz V. Gradca , Sanader Dragan iz Siska , i Kljajić Miroslav iz Begovića , koji su bili na specijalnoj obuci u Kninu odakle su došli na Šamaricu da osnuju specijalnu jedinicu Martićeve milicije za područje općine Petrinja. Ja sam pristupio navedenoj jedinici martićeve specijalne milicije koju je vodio Rapin a Sanader Dragan i Karapandža Milan su bili glavni zapovjednici jedinice . U grupi su bili sljedeći martićevci : Karapandža Milan , bivši policajac PS Petrinja , Sanader Dragan iz Siska , Radišević Stevo zvani Rapin iz Joševice poginuo u Hrastovici 10.09.1991 , Žilić Milan iz Joševice , Sutara Dragan iz Dvora , Krajčinović Željko iz Jabukovca , Krajčinović Jovo iz Jabukovca , Krajčinović Branko iz Jabukovca , Čakalo Ljubiša iz Siska ( bio autoprijevoznik ) , Adamović Simo iz Petrinje , Popara Dušan iz Petrinje ( zaposlen u Gavriloviću ) , Šikanja Jovan iz Petrinje ( zaposlen u Gavriloviću ) , Puzić Mehmed iz Petrinje ( zaposlen u Gavriloviću ) , Prečanica Nebojša zvani Nešo iz Petrinje , Rajšić Vaso iz Gornje Bačuge , Tarbuk Rade iz V. Gradca , Kondić Dragan iz Banja Luke , Drobnjak Dragan iz Gornje Mlinoge , Drobnjak Milan zvani Prelac mlađi iz Gornje Mlinoge , Bogdanić Ranko iz Jabukovca , Stefanović Čedomir iz Brestika kod Gline , Priljević Željko iz Bjelnika , Čavić Željko iz Dvora , Bijelić Mirko iz Petrinje , Ilišević Marko iz Petrinje , Miočinović Peo iz Miočinovića , Kljajić Miroslav iz Begovića , Kljajić Mirko iz Begovića . Ova grupa se na Šamarici nalazila sve do kraja 8 mjeseca kada je preselila u staru školu u Jabukovac . Iz Jabukovca su išli u prvu akciju na selo Mađari zajedno sa jedinicama TO iz Joševice , Blinje , Bijelnika i Stražbenice . Isti dan smo ušli u Mađare gdje su ostali Teritorijalci gore navedenih sela , specijalna Rapinova grupa se vratila u Jabukovac ( grupa im a svoj autobus " ikarus " vlasništvo Slavijatrans Petrinja kojeg vozi Kljajić Miroslav ) .
U Jabukovcu je grupa bila do 07.09.1991 gdje se odmarala a u međuvremenu su Tarbuk Rade , Karapandža Milan i Bila Stanislav ( bivši policajac iz G. Mlinoge ) odlazili u akcije i napade na selo Pecki , zajedno sa specijalnom jedinicom sa područja Dvora koju je vodio Sanader Željko iz Dvora a ukojoj su bili Milanković Zlatko , Milanković Đuro te braća Teofanović iz Siska te još 20 -tak boraca iz okolice Dvora . Prilikom ovih akcija Tarbuk Rade je sa službenim policijskim vozilom Z-101 vukao BST . Također u pomenutom vremenu od 01.- 07. 09. 1991 Sanader Dragan i Radišević Stevo zvani Rapin odlazili su na sastanke u kasarnu Vasilj Gaćeša u Petrinji na dogovore o napadima na položaje Hrvatske vojske oko Petrinje . Organizaciju napada su vršili Tarbuk iz kasarne V. Gaćeša iz Petrinje te Trajković Čedo komandant TO Petrinja koji se nalazio u kasarni .
Svjedočanstvo : 2
Glavni na Šamarici bio je Miletić Simo rodom iz Žirovca . Bila su organizirana 3 voda Martićevaca i to : milicija SAO Krajine , specijalni vod , te dobrovoljački vod . Ja sam bio u sastavu voda milicije " sao krajine " a samnom u vodu bili su : Komandir voda Sanader Dragan sa mjestom prebivališta u Sisku ( bivši privatni obrtnik - plastičar , u Sisku i Petrinji ) , glavni za politički rad bio je Karapandža Milan bivši inspektor PS Petrinja , Prečanica Nenad zvan Nešo iz Petrinje Kučerina ulica ( bivši privatni obrtnik -plastičar , star oko 40 godina ) , Čakalo Ljubiša iz Siska Tomićev put ( bivši autoprijevoznik , star oko 36 god. ) , Krajčinović Jovan iz Petrinje Šamarička ulica - privatni trgovac , Krajčinović Željko rođen 1962 iz Petrinje - bivši vatrogasac centra za zaštitu požara SO Petrinja , Krajčinović Branko - bivši trgovac u Tremušnjaku s mjestom prebivanja u Jabukovcu koji je poginuo 19.09.1991 na mostu u Petrinjčici , Drobnjak Dragan iz Gornje Mlinoge star oko 35 god. bivši radnik Gavrilović Petrinja , visok mršav , smeđokos , Drobnjak Milan zvani Prelac iz Gornje Mlinoge , Miočinović Pero star oko 27 godina iz Miočinovića bivši portir Gavrilović Petrinja , visok , plav , Ilišević Marko star oko 35 godina iz Petrinje , mesar, Bjelić Mirko iz Petrinje , Puzić Dušan iz Petrinje , Šikanja Jovo rodom iz Brubnja radio u Gavriloviću star oko 30 godina, plav , nosi naočale , Rajšić Vaso iz Petrinje Arhova ulica , star oko 35 godina , Bogdanić Milan iz Gornje Mlinoge star oko 25 godina , visok , crn , bivši radnik Gaavrilovića , Tarbuk Rade rodom iz Gradca radi u Željezari Sisak, Priljević Željko star oko 30 godina srednjeg rasta , smeđokos , bivši portir Gavrilović Petrinja , Kondić Dragan rodom iz BiH došao na Šamaricu kao dobrovoljac star oko 33 godine , crn, srednje visine, Čavić Željko rodom iz Draškovca kod Dvora vozač cisterne Slavijatrns Petrinja, Adamović Simo iz Petrinje Radićeva ulica , bivši vozač auobusa Slavijatrans Petrinja , Sutara Dragan rodom iz blizine Dvora , radio prije u nekoj firmi u Zagrebu , Popara Dušan iz Petrinje Kučerina ulica star oko 32 godine bivši radnik Gavrilović Petrijna , Mudrinić Petar stra oko 30 godina .
Na Šamarici u toku 8 mjeseca 1991 je došlo do raskola u rukovodstvu pa je tako Miletić Simo želio da kompletne snage martićevaca stacionirane na Šamarici stavi pod komandu TO Dvor , pa je tom prilikom Miletić Simo u ime TO Dvor donio pozive za mobilizaciju pripadnicima martićeve milicije na što su pristali uglavnom osobe sa mjestom prebivališta na području Dvora, dok su se Sanader Dragan i Karapandža Milan usprotivili tome pa je tako jednom prilikom Saanader zajedno sa Miletić Simom , Pralica Dušanom ( iz Dvora direktor CUO Dvor ),
Rajšić Vasom otišao na daljnje konzultacije u Knin gdje im je odgovoreno da nema potrebe sa potpadnu pod vlast TO Dvor . Iz moje jedinice na obuci u Kninu a prije dolaska na Šamaricu radi stvaranja jezgre martićevaca na Šamarici u toku 6 mjeseca 1991 na obuci su bili sljedeći :
Sanader Dragan , Radišević Stevo zvani Rapin , Karapandža Milan , Kljajić Miroslav , Čavić Željko , Puzić Dušan , Krajčinović Jovo , Borojević Stevo , Ostojić Željko ( bivši inspektor PS Petrinja koji je jedno vrijeme bio zamjenik Borojević Steve u specijalnom vodu a koji je kasnije otišao sa navedenim vodom prema Kostajnici ) .
Nakon odvajanja na Šamarici navedeni vod koji je vodio Sanader Dragan i Karapandža Milan se preselio u Jabukovac u prostorije stare škole i tom prilikom su stanovnici Jabukovca organizirali kuhinju za njih a oni su planirali daljnje akcije i napade na Hrvatska sela te na sam grad Petrinju . Mnogi pripadnici voda u kojem sam bio su bili vrlo iskusni borci jer su pod rukovodstvom Sanader Dragana i Karapandža Milana sudjelovali u napadima na Kostajnicu , Strugu i Kozibrod .
Akcije su se planirale zajedno sa štabom TO za Petrinju koji se tada nalazio u selu Jošavica .
Svjedočanstvo : 3
Ja Stefanović Ćedomir sin Radosava i Desanke rođen 14.02.1949 u Paraćinu , srbin , a osjećam se po ocu crnogorac , vozač i strojobravar po znimanju ,državljanin SFRJ i Italije , sa prebivalištem u selu Brestiku kod Gline izjavljujem sljedeće :
Vratio sam se sa poslovnog puta iz SSSR 29.06.1991 i saznao da mi je sin Dragiša Stefanović poginuo u borbi 26.06.1991 u Glini prilikom napada na policijsku stanicu MUP-a sa naoružanom grupom koju sam formirao i predvodio . Revoltiran gubitkom sina od kuće sam uzeo automatsku pušku koju je Dragiša nabavio i odlučio sam da nastavim borbu koju je on započeo , vođen osjećajem crnogorske tradicije . Borba koju je moj sin započeo ima cilj stvaranja samostalne federalne jedinice pokrajine Krajina . Otišao sam u Donje Selište kod Gline te kod Čučković Česme na jednom šajeru pronašao deo jedinice moga sina njih 11 . Kao stariji čovjek reorganizirao sam ih te preselio sa smještajem u napuštenoj kući izvjesnog Tomića pod uvijetom da nesmiju ništa otuđiti niti uništiti od zatečenih stvari u kući koja je bila napuštena . Tu jedinicu od 11 ljudi sačinjavali su : Martić Siniša , Martić Duško , 3 brata Vladića , Kami , Lima , Gari , Džo i Struja . Kami je dao ideju da se smjestimo u Tomićevu kuću jer je on otišao za Zagreb . Kod trgovca Miće smo uzeli ključ i smestili se uz obećanje da neće ništa pofaliti od inventara kućnog. Ja sam predložio da se nigdje ne pomičemo i ne izvodimo akcije zbog vlastite bezbednosti dok se ne povežemo sa većim formacijskim jedinicama . Tu nas je posjetio jedan mladić iz Gline zvani Sova koji je predlagao odmah akcije . Ja i Martić Siniša smo imali rukovodeće funkcije i bili smo istog mišljenja da u prvo vrijeme ne poduzimamo akcije jer smo mala grupa i ukoliko bi bili otkriveni lako bi nas likvidirali. Sova se sa tim nije slagao i napustio je grupu . Otišao je kući u samostalne strelce sa snajperom kojeg je uzeo iz stanice milicije Glina prilikom provale građana u stanicu , koliko je meni poznato. Poznato mi je da su tzv. slobodni strelci ljudi koji ne podležu nikakvoj komandi ,koji odu iz jedinice i samovoljno izvode akcije . S obzirom da posjeduju snajpersko oružje obično pucaju na stražare MUP-a i Garde a postoji mogućnost upotrebe i eksplozivnih naprava . Slobodni strelci ilegalno žive prema jedinicama a stanovništvo ih podržava , kreću se brzo automobilima uz graničnu liniju i po dubini brzo mjenjajući lokaciju i odabirajući sami cilj i vrijeme napada koristeći pomoć mještana . Obično se kreću svojim ili ukradenim automobilima s kojih skinu tablice . Meni su poznata 2 slobodna strijelca : jedan je Sova a drugi je Kami koji je nakon kraćeg boravka u spomenutoj grupi a koja nosi naziv " Gerilski odred Dargiša Stefanović " također postao slobodan strelac . Ovo sam saznao prije dvadesetak dana od Martić Siniše . U Tomićevoj kući smo se smjestili 3 ili 4. 07.1991 a do tada smo se nalazili na šajeru. Ja sam 1.07.1991 nakon jednodnevnog boravka kod kuće i posjete sinovljevog groba krenuo tražiti njegove suborce za koje sam saznao od mještana da su iz Gline pobjegli na obližnje brdo Pogledić . Svojim automobilom sam se kretao djelom terena koji nije bio pod kontrolom i došao do Čučković Česme u Selištu. Tu me je grupa ljudi uputila da pješice odem do šajera ( sjenika ) , koji se nalazi van sela. Tu sam pronašao gore imenovanu grupu koju je vodio Siniša Martić Šilt . S njim sam se dogovorio da se odmah priključim u cilju organiziranja i komandovanja grupom . Dogovoreno je da se grupa uključi u borbu protiv Hrvatske vlasti ukoliko dođe do pobune širih razmjera i stvaranja sličnih grupa i jedinica . U suprotnom grupa bi emigrirala preko Italije odakle bi mogli otići u Belgiju i u Južnoameričke države . To sam ja predlagao a sa čime se grupa složila . Od građana i grupe gerilaca doznao sam da u selu Šibine postoji neka vrsta komande . Tamo sam otišao u grupi sa Šiltom, Vladićem i Kamiem a koji su prihvatili moju inicijativu . U štabu koji se nalazio u školi u Šibinama pronašao sam dr. Jovića sa još 5 - 6 vojnih viših oficira . U istoj prostoriji se nalazio od meni poznatih Paspalj i Boro Bekić . Jovića sam izvjestio o prikupljanju i smještenosti grupe i o našoj spremnosti za borbu. Jović je rekao da će sutra ( 06.07.1991 ) otići u Knin i konzultirati se sa Babićem i Martićem o tome kako i šta da se radi. Ja sam upitao dali ima mjesta u autu i za mene a Jović i Paspalj su potvrdno odgovorili . Razgovarali smo još i o pogiblji moga sina,nakon čega sam se ja vratio u jedinicu. Ujutro smo krenuli za Knin u mercedesu vlasništvo od Bekić Bore, sisačke registracije koga je vozio Boro. Sa mnom su išli još Paspalj i dva meni nepoznata muškarca. Jedan od njih star 45 godina, visok oko 180 cm,jake građe, plave kose, malo valovite, češljan unazad za kojeg pretpostavljam da je radio u miliciji i nosio je specijalnu poruku u većoj kuverti. Kretali smo se pravcem Glina-Dvor-Bosanski Novi-Drvar-Grahovo-Knin. Uz put su nas zaustavile straže do Dvora,a zatim jedna jaka straža na bregu između Grahova i Knina koja je radio-vezom obavijestila i dobila odobrenje iz štaba u Kninu da nas može propustiti. U pratnji od Šibina nam je išao jedan auto sa četvoricom civila naoružanih oružjem do Dvora, koji je ostao u dogovoru da nas čeka po povratku. Po našem dolasku u Knin odveli su nas u tvrđavu gdje je smješten štab i tamo je jedini slobodan da nas primi bio Mile Martić. Uz put su se nalazile straže obezbeđenja naoružanih civila, a u gradu sam susreo prve patrole uniformisanih. Na ulasku u Knin kod prve kuće od Grahova nalazilo se mitraljesko gnijezdo. Prije ovog mitraljeskog gnijezda sačekala nas je patrola uniformisanih martićevih policajaca i sprovela do štaba. Bilo ih je četvorica u golfu ispred nas i dovela nas do štaba u tvrđavi.. Izašli smo svi van iz auta, dok su Paspalj i ovaj koji je nosio poruku od Jovića otišli u štab. Ja sam sa Bekićem i još jednim (crn sa brčićima,star oko 40 godina,visok oko 160 cm) ostali smo kod auta voditi razgovor sa stražarima koji obezbeđuju zgradu kojih je bilo sedam do osam plus uniformirane ženske. Razgovor se vodio i odnosio na pogibiju moga sina pri čemu su mi izražavali saučešće govoreći da on nije pao uzaludno, da će se oni boriti do slobode krajine. Tu sam saznao da ih vodi izvesni kapetan Dragan. Tu smo se zadržali oko pola sata, nakon čega iz zgrade štaba je izašao Milan Martić u pratnji Paspalja i onoga plavog čovjeka koji je nosio poruku od Jovića te još dva do tri ličnih stražara također naoružanih kao što su bili ovi oko zgrade. Tu mi je Martić izrazio saučešće i rekao da na Glinski teren uskoro dolazi on lično, kapetan Dragan,a možda i Babić i da će se situacija srediti pri čemu je želio reći da će doći do reorganizacije jedinica i borbi na području Banije na način da će se sve postojeće grupe naoružanih ljudi trebati objediniti radi lakšeg komandovanja i komuniciranja između njih samih. Martić je rekao da je o svemu ovome dao potrebne instrukcije Paspalju i ovome drugom koji je donio poruku Martiću od Jovića. Nakon ovog pozdravili smo se sa svima, Martić je još rekao da mu je žao što mi saučešće u ovom trenutku ne može izraziti kapetan Dragan i Babić koji su bili odsutni. Sa istom patrolom smo se vratili natrag do izlaska iz Knina. Za vrijeme vožnje Bekić je upitao kako je tekao razgovor u štabu o čemu je neke pojedinosti iznio Paspalj, da ovaj naš zacrtani cilj kod Martića naišao na odobravanje te da će se on sam zauzeti za šire organiziranje narodnog otpora na području cijele Banije. Na ovo izrečeno je plavi koji je nosio poruku ispred Jovića je rekao Paspalju da ne komentarišemo ono što je dogovoreno kod Martića na sastanku i nakon čega je razgovarano o uobičajenim stvarima. U Šibine smo došli oko 21 sati. Plavi i Paspalj su odnijeli da predaju izvještaj Joviću i grupi oficira,a Paspalj je ostao da čuva ulazna vrata. Ja i Bekić smo seli za stolove u holu da večeramo. Nakon 15-20 minuta došao je Jović u pratnji Paspalja i rekao mi da ćemo dejstovati u sastavu milicije sao krajine, te da se o svemu kod njega možemo informirati, a da nikako bez njegovog znanja ne možemo izvoditi oružane akcije, jer sada već postoji štab koji će napraviti plan akcija. Mislio je na ovaj štab u Šibinama. Najavio je dolazak kapetana Dragana sa specijalnom jedinicom. Po povratku u bazu moje grupe u Tomićevoj kući Kami me obavijestio da je zarobio jedno vozilo MUP-a dok sam ja bio u Kninu. Vozilo je napadnuto i oteto u Glini kojom prilikom je došlo do okršaja s pripadnicima MUP-a. Detaljniji razgovor nismo o tome vodili ali sam ja oštro odmah osudio takav postupak. U sledećih nekoliko dana boravili smo u bazi i vršili osmatranje položaja MUP-a i ZNG-a u više navrata smo pucali po njihovim položajima na nasipu u šumici odakle su i oni nama uzvraćali vatru.Naš borbeni položaj se nalazio na brdu iznad česme pored vikendica odakle smo imali dobar pogled na položaje MUP-a i ZNG-a. Dana 11.7. došao je u našu bazu Dr. Jović sa visokim plavim muškarcem koji je putovao sa mnom u Knin i dovezao ih je Boro Bekić. Dr. Jović mi je rekao da trebam sutradan 12.07. na dan rođenja moga sina da odem u Žirovac gdje se održava narodni zbor u povodu Sv. Petra a gdje treba da pročitam proglas koji je pozivao na otpor i borbu protiv hrvatske vlasti a nakon čega bi zapalili svijeće u parastos Dragišin (parastos je odavanje počasti junaku tako da mu se zapali svijeća a iza nje se stoji mirno). To sam i učinio te sam otišao u Žirovac gdje je nakon parastosa moja grupa položila zakletvu. Za mnom su ponavljali tekst koji glasi približno ovako: "Mi narodni borci zaklinjemo se pred narodom i Bogom da ćemo se boriti protiv svakog neprijatelja naroda krajine i za to ne žalimo ni poginuti". Na kraju zakletve posebno se naglašava rečenica: "Smrt ili sloboda za krajinu". Osim moje grupe bilo je prisutno iz okolnih sela oko 50-60 ljudi. Osim streljačkog naoružanja moje grupe sa oružjem je bila prisutna i grupa građana koja daje seljačku stražu. Na putu prema Glini svratili smo u redakciju "Nove riječi" u selu Gornji Klasnić gdje sam tekst proglasa i zakletve predao glavnom uredniku Vukašinu Zoriću koji je to objavio u sledećem broju. Također sam obavijestio i Dr. Jovića o položenoj zakletvi. U sledećih nekoliko dana bovarili smo u svojoj bazi i osmatrali navedene položaje MUP-a i ZNG-a po kojima je povremeno otvarana vatra. Oko 14.7. sam išao u M. Gradac u štab jedinice iz Gradca. Štab se nalazi u školi i lugarnici a pretpostavljam da se i sada tamo nalazi štab TO. Štab je čuvan sa dva stražara na kapiji i dva na stepenicama. Tu sam se našao sa Belajac Ilijom i Duškom Momčilovićem koji su me upoznali da treba sutradan da se sakupimo na jednu smotru u selu Obljaj. U razgovoru je bilo riječi da bi se formirala jedna veća jedinica koja bi bila pripojena toj formaciji u Gradcu. Na što sam ja inzistirao na dogovor i razmišljanju boraca jedinice. Svejedno dogovoreno je da sutra svi dođemo na smotru. Sutradan oko 07.00 sati otišli smo na dogovoreni sastanak u Obljaj. Kod crkve u Obljaju napravljena je jedna kratka smotra, bilo je oko 160-170 naoružanih ljudi pretežno pešadijskim naoružanjem, a bilo je i ljudi koji nisu bili naoružani. Smotru je vršio Dr. Jović i Ćane Divjakinja. Navedena dvojica su nakon završene smotre saopćili nam da je na Šamaricu došao kapetan Dragan, da je donio uniforme i da je stigla određena količina oružja, da je doveo sa sobom oko 30 vojnika iz Knina, te da treba svakog trenutka da stigne i Martić i Babić. Njih dvojica su nam naredili da svi treba da odemo u M. Gradac što smo izvršili. Po dolasku u M. Gradac usledila je ponovo smotra na kojoj su formirani vodovi. Ukupno je formirano 6 vodova kojima je glavnokomandujući bio Ćane Divjakinja,a komandu nad vodovima su preuzeli Ilija Belajac, Dujo Momčilović, Paspalj, Boromisa Rajko, Jelić "Piksi", kojem sam čuo nadimak, kapetan Slavnić. Tu smo od Ćane Divjakinje čuli da dolazi kapetan Dragan i da ćemo dejstovati pod njegovom komandom, a koji ujedno treba da obavi i kordinaciju djelovanja svih jedinica. Tu noć sam sa svojim vodom prenoćio u lugarnici,a sutradan smo išli u obezbeđenje Martića, Babića i kapetana Dragana u Dragotini. Moj vod, vod iz Klasnića i Dragotine su dočekali u Klasniću kolonu od desetak automobila, doveli ih do doma "Gavrilović" u Dragotini, gdje je bila poveća grupa građana okupljena da se održi govor,a mi smo se rasporedili u naokrug radi obezbeđenja. Nakon održanih govora kolona je otišla u Glinu u prostorije KPD kojeg su predhodno zauzele jedinice TO. Tu sam stupio u dulji kontakt sa kapetanom Draganom. On je primjetio da teško dišem te me upitao za zdravlje, nako čega mi je predložio da na obzir tegoba sa srcem ne idem više u akcije nego da se stacioniram na Šamarici i tamo vršim obuku u centru za obuku koji je u osnivanju. Nije mi poznato njegovo prezime, jer ga nitko nije spominjao, a mislim da se zove Vasiljković kako sam pročitao u jednim novinama. Pričao je o uspješnim borbama i upoznao prisutne s tim da je on sada komandant i da će se voditi borba pod njegovom komandom, organizirana borba protiv Republike Hrvatske. Nakon nekoliko sati je krenuo prema Šamarici. Moja jedinica je dala obezbeđenje i tako je stigao do spomen doma. U Draganovom ličnom obezbeđenju bili su Leka Neven od Obrovca i Žika Ivanić od Novog Sada naoružani automatskim puškama. Na Šamaricu smo išli preko Dragotine, Brezovog Polja (gdje sam primjetio stražu od 10 ljudi naoružani streljačkim naoruažanjem, četvorica su bili u milicijskim uniformama), Trgova i u spomen dom na Šamarici. Tu smo zatekli više od 200 ljudi od kojih je polovica bila naoružana i u uniformama sao krajine. U spomen dom došli smo 16.-17. 07. u popodnevnim časovima. Smjestili smo se u dvije sobe sa pomoćnim ležajima na prvom katu dok je Dragan bio smešten u posebnoj sobi na drugom katu . Osim nas u objektu je bilo smješteno još oko 200 ljudi i štab . Štab se nalazi u prizemlju ljevo od recepcije u 4 prostorije . U prvoj prostoriji u hodniku od štaba su vezisti . Ja nisam imao pristupa u tu prostoriju ali mi se čini da ima 5 različitih vrsta i jedan telefon sa izravnom linijom , a pretpostavljam da se tu nalaze i šifre u određenim tajnim dokumentima jer je pristup dozvoljen samo užem krugu lica. U toj prostoriji rade i borave 2 vezista ; Mujić i Top . Njihova imena mi nisu poznata jer ih oslovljavaju ovim nazivnicima . Mujić je star oko 35 godina , visok je oko 175 cm , vitak , suh , kestenjaste ravne kose kraće dužine češljanje na stranu i ispijenog lica. Najčešće obučen u civilno odijelo . Top je star oko 35 godina , visok oko 178 cm , vitak , tamno kestenjave kose , ravne kratke , češlja se na stranu sa izraženim čeonim zaliskom na lijevoj strani , čelo visoko , najčešće u civilnom odijelu , često odlazi kući pa pretpostavljam da potiče iz jednog od obližnjih sela. Na vezi se preko dana izmjenjuju njih dvoje a preko noći ih zna zamjeniti Sanader Željko. U drugom delu prostorije Mujić i Top imaju ležaj pa tu i spavaju . U tu prostoriju mogu ući Simo Miletić načelnik štaba , Sanader Dragan njegov zamjenik , Rapin , Karapandža , Žilić Dragan zadužen za nabavku a ređe zalazi i Pralica Dušan zadužen za štampu . U tu prostoriju ulazio je i Vajagić do odlaska sa Šamarice . U drugoj prostoriji se nalazi ambulanta u kojoj rade dvije medicinske sestre Mira i Nada. U trećoj prostoriji se nalazi Miletić Simo , Sanader Dragan i Sanader Željko , a pretpostavljam da je to i prostorija štaba . U četvrtoj prostoriji se nalazi pisaći stroj , sto i telefon i služi za sastanke štaba . Prostorija magacina su u podrumu i ulazi se od strane niže od žičare i sa strane . Oba ulaza su vanjska a postoji još jedan ulaz iz kuhinje . U magacinu se nalazi kompletna oprema i oružje . Prema mojoj proceni dole se nalazi oružja za oko 300 ljudi , veća količina municije , 4 minobacača novi nesastavljeni , jedan BST top van upotrebe . Od streljačkog naoružanja ima poluautmatskih i automatskih pušaka , ručnih bacača , raketnih ručnih bacača i puškomitraljeza. U magacin je zabranjen pristup osim Žilić Draganu koji vodi magacin i Bobara Dušanu koji je zadužen za nabavku . Neposredno ispred magacina nalazi se stražarsko mjesto , ujedno obezbeđenje ulaza u objekat , dvojica naoružanih stražara sa ličnim naoružanjem. Oko objekta je patrola obično 3 osobe naoružane ličnim naoružanjem , koje patroliraju uglavnom noću jer danju oko objekta ima ljudi iz jedinice . Patrolu i stražu pred zgradom daju i jedinice prema rasporedu . Osim toga po rasporedu se daje i požarstvo u holu i na recepciji gdje stražari mogu imati svoje lično naoružanje ali nije obavezno . Osim obezbeđenja objekta postoji i obezbeđenje šume . Ono se sastoji od više stražarskih mjesta i patrola koje daje odelenje policije i seoske straže . Od objekta vodi asfaltna cesta premna Dvoru kojom se dolazi i odlazi a postoji još dva preuređena kolska puta koja vode u šumu a kojima se nitko ne koristi osim policijskih patrola. Za sve ostale je kretanje tim putevima zabranjen. na početku tih puteva nedaleko objekta postoje oznake da su putevi minirani . Policijske patrole u sastavu 4-5 ljudi naoružanih automatskim naoružanjm pješice odlaze tim putevima u šumu 4-5 puta tokom dana , a tokom noći su stalno na terenu gdje čine zasjede . Pretpostavljam da tim putevima odlaze u šumu oko 500 metara i da tokom dana samo kontroliraju , jer se zadržavaju u šumi oko pola sata . Među ljudstvom kruži priča da je šuma oko objekta i prilazni putevi minirana kako nebi mogao netko neopaženo prići . Osim dvije pešačke patrole koje se kreću u neposrednoj blizini postoji još dvije auto patrole koje se kreću u široj okolici objekta . Oni se koriste ovom asfaltiranom cestom i kruže po okolnim selima gdje kontaktiraju sa stanovništvom i raspituju se za novosti odnosno eventualnoj prisutnosti pripadnika MUP-a i ZNG-a. Na asfaltnoj cesti na oko 700 metara nalazi se veće stražarsko mjesto sa radio stanicom , gdje su po mojim saznanjima jedni stražari na cesti a drugi sakriveni naokolo . Straža se drži i kod lugarnice koja je 200-300 metara udaljena od navedenog velikog stražarskog mjesta . Ovu stražu drže mještani tih sela zbog činjenice da jako dobro poznaju teren koji čuvaju . Pored ovih postoji i straža na križanju puteva za Dvor i Glinu u selu Trgovi , koju drže mještani . Na putu prema Šamarici na različitim mjestima prema vlastitom izboru policija postavlja zasjede radi kontrole . Policijska patrola ima najčešće 4 policajca koji imaju i automobil na raspolaganju , a često naprave zasjedu na putu jedna nasuprot druge. Vojne patrole ne patroliraju po širem terenu nego se nalaze uglavnom oko svog repetitora i povremeno znaju da nas posete , a naše patrole ne idu prema repetitoru . U objektu se nalazi oko 400 ljudi . Međutim nikada nije u objektu pun sastav jer se iz objekta odlazi na zadatke , a jedan dio je češće i kod kuće , ali kuhinja koja se nalazi unutar objekta radi oko 200 obroka . Ospkrba je organizirana preko Bosne i Dvora za koju se brine Bobora Dušan . Oružje i municija se dovozi uglavnom većim civilnim kamionima , najčešće registriranim u Banja Luci , Drvaru a primjetio sam i Sisačke registracije . Pretpostavljam da je jedan dio bio privatni prevoznici mada nisu imali oznake na vozilima . Snabdevanje hranom i odećom uglavom organizira crveni križ Beograda , Novog Sada , Banja Luke , a jednom se uključio i Sarajevski i uglavnom kamionima do 5 tona nosivosti . Jasno su obeleženi da pripadaju crvenom križu dok kamioni za prevoz oružja nisu obeleženi nikakvim znakovima . Maskirne uniforme je na Šamaricu donio kapetan Dragan , procjenjujem da ih je donio oko 500 komada . Snabdevanje vodom i strujom je normalno a u nedostatku se može koristiti i agregat . U objektu pomoćnog osoblja nema osim 4 kuharice koje su smeštene u lugarnici sa medicinskim sestrama . Marinko civilno lice sa kamiončićem 2 tone vrši dostavu kruha iz Dvora i brine se o pranju posteljine . Pretpostavljam da je Marinko Hrvatske nacionalnosti ali mi nije poznato odakle je . U objektu su stacionirane 3 jedinice koje se nazivaju vodovima i to : Policijski vod , Dobrovoljački vod i Specijalni vod . Policijski vod broji oko 70-80 ljudi koji potiču iz okolnih sela . U okviru voda postoji odelenje 27 -28 ljudi koje vrši šumsko obezbeđenje objekta , komandant tog voda je Sanader Željko a komandir ovog odelenja je Milančević Milan koji jako dobro poznaje teren pa pretpostavljam da je iz okolnih sela . Sastav iz ovog odelenja nije stalan jer ljudi prelaze iz jednog voda u drugi ovisno od svojim željama i zadacima . Ostali dio policijskog voda odlazi u vidu auto patrole u kontrolu šireg područja Šamarice . Obično postoje 3-4 auto patrole koje obilaze teren do Grabovca , Vlahovića , Žirovca , Dvora , i do Borojevića . Pripadnici policijskog voda nose bjele opasače i po tome se razlikuju od ostalih . Patroliraju službenim policijskim vozilima vidno označenim koji imaju i radio stanice . Rade na 52-kanalu a po dogovoru mogu i mjenjati. Vozni park se sastoji od 3 stojadina , 3 Lade i jedan Opel. Pripadnici ovog voda su naoružani automatskim naoružanjem a većina ima i pištolje . Specijalni vod broji oko 80 ljudi iz užeg i šireg područja Banije . Naoružani su raznovrsnim prešadijskim naoružanjem , osim toga vodu pripada 4-5 raketnih bacača tipa OSA namjenjenim prvenstveno za borbu protiv oklopnih vozila i tenkova jer je potreban tvrda podloga da bi raketa eksplodirala . Ova jedinica ima i veći broj ručnih raketnih bacača za jednokratnu upotrebu vrlo pogodnih za uništavanje putničkih vozila i lakog oklopa . Zatim imaju oko 10 RB-a , zatim više puškomitraljeza M-53 , Brno , i veći broj streljačkog naoružanja . Ovaj vod se sastoji od priličnog broja ljudi koji su od samog početka , većinu je obučavao kapetan Dragan i većina je već učestvovala u borbama . U odnosu na ostale vodove oni su bolje naoružani i zbog svega toga imaju status specijalnog voda . Komandiri su Borojević Stevo , Čavić Joco i Čavić Željko za koje pretpostavljam da su iz okolnih mjesta Borojevića ili Brđana . Osim akcija vježbaju borilačke vještine i samoinicijativno gađanje noževima . Obuku iz borilačkih vještina provode bivši karatisti Borojević , Čavić , i jedan plavi mladić star 25 godina visok oko 175 do 180 cm , vitak , suh plave kose , ravne vrlo kratke , izražene jagodične i čeljusne kosti , visokog čela koji je sa Borojevićem i Čavičem i mojim sinom trenirao u Sisku. Iz te grupe sam primjetio nekoliko mladića bivših kolega mog sina da pripadaju tom vodu . Vod je učestvovao u napadu na policijsku stanicu u Glini a koliko je meni poznato poslje 30 dana taj vod nije dejstvovao. Zbog ograničenih kapaciteta objekta oko 30 ljudi iz ovog voda stacioniranoi je u selu Borojevići u spomen domu i to uglavnom ljudi koji potiču iz tog kraja .
Ta grupa svakodnevno kontaktira sa bazom a imaju i radio stanicu koja služi isključivo za kontakt s bazom.Na lokaciji te grupe improvizirano je vježbalište koji cijeli vod koristi.Zbog pasivnosti voda razne grupe izvode vježbe i treniraju samoinicijativno.Na šamarici je stacioniran i Dobrovoljački vod koji broji 80-90 ljudi koji dolaze iz svih krajeva Banije,a nekoliko dobrovoljaca je iz Bosne.Vod je naoružan pešadiskim streljačkim naoružanjem a ima dva Rbeja i može imati izvestan broj „zolja“.Ovaj vod namenjen je čisto pešadiske borbe za razliku od specijalnog koji je za presretanje motorizirane oklopne kolone.Komandiri su: Karapandža,Rapin,Ostojić Dušan.
U slučaju stvaranja manjih grupa kao komandiri se javljaju Radišević Jovo,Bijelić Mirko,Ostojić Dušan,a njegov brat se javlja kao komandir u specijalnom vodu (Ostojić Željko).
Pripadnici ovog voda slobodno mogu da napuste ovaj vod ako im ne odgovara i da odu da se bore u svom selu odakle jesu.
Osim ovih jedinica u objektu se nalaze instruktori koji vrše obuku a to smo:Pralica Dušan,Bobara Dušan i ja.Pralica Dušan nastavnik iz Dvora vrši političku i taktičku obuku.Ja i Bobara Dušan obavljao strojevu obuku gađanje i naoružanje kod vježbi s oružjem s uvek je prisutan Bobara jer ja nemam ključ od dela magacina a niti Žilić Dragan mi može izdati naoružanje potrebno za obuku bez Bobare.
Bobara je vjerovatno iz Dvora jer često tamo boravi.Star je oko 40 godina, visok 170 ,zdepast ,deblji, malo proćelav sa izraženim čeonim zaliscima tamno kestenjaste ravne kose, češljanja unatrag, srednje dužine, nosi naočale kada čita sa smeđim koštanim okvirom.Bobara je član štaba.U štabu se osim njega nalaze još Simo Miletić,bivši policajac,kao načelnik Sanader Dragan,kao njegov zamjenik i oficir bezbednosti.
Sanader Željko,koji je sa bratom Draganom ,ima neki privatni obrt.Karapandža,također bivši policajac,Rapin,vjerovatno Predrag mu je ime,Žilić dragan koji se vrlo dobro razume u vođenje sladišta pa predpostavljam da je nešto slično radio u civilstvu i Vojo zadužen u štabu za vozni park,a vozi i sanitetsko vozilo Citroen 15,sisačke registracije.Čuo sam da je donedavno radio u „Slavijatransu“,ali ne znam u kom svojstvu.Osim komandira i njegovom zamjeniku,ostali članovi štaba nemaju stalno zaduženje ,već po potrebi izvršavaju zadatke.Svi članovi štaba imaju automobile,koriste vozni park,a neki imaju i vlastite automobile.
Simo ima opel-asconu svetlo plave boje,sisačke registracije.Sanader Dragan Jeta-volkswagen tamno plave boje,sisačke registracije.Sanader Željko mercedes 200D sisačke registracije,bijele boje.Vojo Krajčinović ima BMW 316 stari model,tamno sive boje,sisačke registracije(između plave i crne).Ostali članovi štaba koriste oteta vozila bez tablica po principu samoposluge.Takvih vozila ima oko 10 i to lade 2100,bijele.zatava furgon,bijela sa crvenim i plavim crtama uzdužnim,3 stojadina-bijeli i dva crvena,kampanjola i Zil terenska vozila SMB boje,jedan opel kadet vozi isključivo Bobara Dušan,jedan bijeli Golf benzin.
Jedno vrijeme je nedaleko objekta bila parkirana cisterna „Slavijatransa“ sa koje su se snadbijevali gorivom.
Gorivom se snadbijevaju i u Dvoru.Za službena vozila se podižu bonovi od komande TO pa se na osnovi toga ne plaća gorivo.U posljednje vrijeme se dovozi 2-2,5 tone goriva u bačvama pa se potom razdeli po autima.U kuhinji se dnevno daje dežurstvo 2-4 čovjeka koji pomažu kuharima i kuharicama,trojicu kuhara su uzeli iz jedinice,a četiri kuharice iz lugarnice gdje su i prije radile.
Po dolasku na šamaricu oko 17.7.1991.g.,kada sam se sa svojom grupom smjestio u objektu,pristupili smo upoznavanju raketnog naoružanja „zolje“ i „ose“,koje su nam pokazivali borci kap. Dragana.Zatim smo dobili uniforme i obavljeno je potpuno naoružanje.Sledećeg dana su momci Draganove grupe iz Knina izvodili uzevši grupe od 20-30 ljudi i na njima obavljali obuku,nakon toga je borbeni odred sledećeg dana („Dragiše Stefanović“) se vratio u Glinu,a ja sam ostao na inzistiranje kap. Dragana.On je zahtevao da se dobro naučim sve o naoružanju kako bi kasnije mogao obučavati druge.Dok je ta obuka trajala,instruktori su i mene postupno uvodili u nastavu,te sam i ja počeo obučavati mlade vojnike.Obuka je trajala do 27.7. kada je kap. Dragan izdao naredbu da se pripremi vozni park,a u predvečerje su se postrojili i ukrcali u autobus i druga vozila i krenuli u KPD Glina.Do tada kap. Dragan je obično bio na terenu i došao bi samo da prespava.S obzirom da smo svi očekivali pokret za 27.7. kako je bilo najavljeno,nastupilo je izvjesno opuštanje pa sam ja od Vajagića tražio dozvolu da odem kući (Vajagić je tada obavljao funkciju načelnika štaba) dobio sam dva dana i jedan automobil sa gorivom,te sam i otišao posle podne u Brestik.Sat i pol kasnije u selo su stigli vojnici iz ovog sela koji su bili na obuci na šamarici i obavijestili me da je na šamarici kap. Dragan izveo pokret i da sada do večer treba svi da se jave u KPD Glina,a koji je pretvoren u kasarnu TO.Na pitanje da li se ja trebam priključiti odgovorili su da im nitko to nije tražio ,zbog toga sam smatrao da se ja ne moram uključiti,jer mi se činilo da se radi o pregrupiravanju snaga koje nema veze sa mnom.Ja sam dobio dva dana slobodno radi sređivanja porodičnih problema vezanih uz polorivredu i sl., a nakon toga sam se trebao vratiti na šamaricu i obučavati novu grupu mladih vojnika.U tom trenutku nisam znao da će doći do napada na Glinu,a niti sam mogao predpostavljati već sam računao da je došlo do pregrupisavanja snaga na šamarici sa prebacivanjem u Glinu.Sutradan krenuo sam tražiti izvesnog Iću iz Trnovca,da mi kombajnom poranje 2 rali ječma.Došavši na breg iznad Brestika gdje su seoske straže,zastao sam i zadržao se u razgovoru sa suseljanima,kad oko 9:00 čujemo snažne detonacije iz pravca Gline.Nije nam odmah bilo jasno o čemu je stvar a i ti ljudi su se uzbudili za sudbinu svojih sinova koji su predhodne večeri otišli boraviti u bivšem KPD.P.
O našim suđenjima i zaključcima mislili smo da su to snage MUP-a i ZNG-a opkolile i napale jedinice koje su sinoć zaposele bivši KPD,a sada kasarnu TO,a gdje je prilično bilo i sinova dotičnih ljudi koji su nakon obuke na šamarici naoružani otišli u Glinu.
Oko podneva su iz pravca Gline naišla ambulanta kola u Dragotinu gde sam se ja tada nalazio i od njih smo tek saznali što se u Glini događa.Saznali smo da se vodi borba na prostoru Jukinac i u selo Viduševac pa smo uvideli da nisu MUPovci napali već naši njihove položaje želeći ih potisnuti iz Gline.Kako sam kasnije čuo kap. Dragan je na neki način isprovocirao gardiste pa su oni izazvani počeli pucati po armiji,a armija je odgovorila paljbom iz tenkova,a odmah posle toga je uslijedio običan napad armije i jedinice koje je u pozadini pripremio Dragan.
Oko 15h borbe su prestale jer su snage MUP-a i ZNG-a potisnute do Prekope i Viduševca.Do tada se u Dragotini skupilo oko 50 ljudi među kojima i Vukašin Zorić,Mićo Grnović i mještani Dragotine i Klasnića i Gline.Ja sam krenuo svojim automobilom za Glinu a iza mene su išli Zorić i drugi.Došao sam u zgradu bivšeg KPD gdje sam točno saznao što se dogodilo.Tu je javljeno da je u jednom dvorištu poginuo Ljiljan Milan „Ziko“ koga sam dan prije imao na obuci i upoznao na šamarici,te sam otišao sa ambulantnim kolima doma zdravlja Dvor koji je vozio njihov vozač star oko 60 g.,visok 170,vitak,sijede kratke ravne kose,češljane ravno unazad.Pokupili smo tijelo Zike i vratili se u kasarnu.Tu sam zatekao kap. Dragana,saopštio mi je da su uništili jedan transporter,a zarobili dva te da bi ja trebao odvest na šamaricu.To je trebalo učiniti sledećeg dana pa su mi pronašli sobu u prostorijama KPD,koje sada služe kao kasarna TO.
Tu sam ostao da prespavam.Među medicinskim osobljem sam primjetio i moju snahu,Veru Preradović rođenu 1971. koji je Dragiša doveo kući koncem petog mjeseca od kada je ona živjela kod nas.Sledećeg jutra mi kap. Dragan rekao da će njegovi ljudi odvesti transportere te da sam ja slobodan,nakon toga sam sa snahom Verom krenuo kući,a ona je izjavila da bi sa mnom otišla na šamaricu jer želi dobiti uniformu.Usput sam navratio u Donje Selište posjetiti svoju grupu i kroz razgovor su se oni zainteresirali za jedan od ovih transportera s namjerom da ga koriste u borbi.Nakon toga su otišli kod Divljakinja Ćaneta u TO i da čine jednu patrolnu grupu TO-a.Prema tome predpostavljam da su promijenili uniforme jer sada više nisu pripadnici Milicije SAO Krajine nego deluju u okviru TO Glina. Ja sam se slijedeća dva dana zadržao kod kuće nakon čega sam se 31.7. vratio na šamaricu u društvu svoje veze.
Na šamarici sam zatekao oko 170 uniformiranih ljudi koji su svi prošli obuku i vratili se iz akcije napada na Glinu.Većina ih je bila bez dnevne aktivnosti.Do toga trenutka još nisu bili podeljeni u tri voda.Osim njih tu se nalazila grupa novopridošlih mladića od osmdesetak mladića iz sela ,pretežno iz gornjeg pojasa od Gline do Dvora,kao npr. Brezovo Polje,Dangube,Ljeskovac,Žirovac,Rujevac,Čerkezovci,Gvozdanjsko,Klinovi i dr. Ja sam prekontrolirao da li su svi smješteni u objektu i javio se Vajagiću koji je do tada još bio komandant/načelnik štaba/. Oko podne je došao kap. Dragan sa osmoricom svojih ljudi po dvadesetak preostalih svojih ljudi da se vrati za Knin.Dovezli su se zarobljenim transporterom sa kojeg su skinuli registarsku tablicu i zamijenili je oznakom za Knin komadom lima bijele boje,dimenzije reg. Pločica na kojoj je velikim štampanim slovima pisalo KNIN,a ispod brojkama 00-01.
Dragan je svojim ljudima naredio da se pakuju za pokret te su oni sve svoje stvari tovarili na jedan kamion sa ceradom nosivosti 15 t ,Mercedes plave boje.
Tu su ostali do večere,nakon koje su krenuki kamionom i transporterom prema Dvoru i dalje u Knin.Dok su se spremali pričali su da se moraju u Dvoru sastati sa drugim delom grupe koja je u dolasku ostala u Dvoru sa zadatkom napada na Kozibrod,u isto vrijeme kada su oni napadali Glinu.Grupa određena za Kozibrod brojala je oko 20 ljudi.Također se pričalo kako je toj grupi od osmorice,pristiglih iz dvora sa Draganom,dvorska policija tokom prošle noći iz transportera pokrala sve što se moglo skinuti ali su to dobili nazad pod pretnjom oružja. Istog dana ja sam sa 80-tak mladića prispelih na obuku izvodio teoretsku nastavu budući da nitko od njih nije služio vojni rok.Govorio sam im o stražarskoj i požarskoj dužnosti,kretanju u patroli i drugim taktičko teoretskim pitanjima.Sledećeg jutra 1.8. sa istim mladićima sam postavljao veliki šator pod kojim bi mogli izvoditi nastavu,jer je te noći padala kiša.Za vrijeme ručka saznali smo da je Vajagić u Dvoru i da je smijenjen sa dužnosti načelnika štaba.Posle ručka je došao Simo Miletić ,okupio sve prisutne i obavijestio nas da je odlukom komande iz Dvora Vajagić smijenjen zbog navodne greške rukovođenja i pogibije sedmorice u napadu na Kozibrod.Pokazao je dokument komande iz Dvora kojim je imenovan za načelnika a Sanader Dragan njegov zamjenik.Osim Vajagića štab je napustio Stari Rapin,otac mladog Rapina koji je sada u štabu i zamenik kom. dobrovoljačkog voda.Rapin je nakon toga otišao u svoje selo kući.Pralica je samovoljno napustio štab i nastavio se brinuti o pitanjima informiranja i kontaktima sa novinarima.S Vajagićem sa Šamarice otišla su dvojica naoružana automatskim naoružanjem,jedan od njih je star oko 40 godina,visok oko 170cm,debeljuškast,okruglog lica,kose ravne,kraće,češlja na stranu,obučen u maskirnu uniformu SAO Krajine,.Drugi je star 30 godina,visok,vitak,lica ovalnog-malo ispijenog i izraženih boja na jagodicama,kosa crna,valovita,srednje dužine,češljana na stranu,nosi zulufe do ušne resice.Bio je obučen u maskirnu uniformu SAO Krajine.istog dana je Vajagić sa spomenutom dvojicom automobilom došao na šamaricu po svoje stvari.Sva trojica su pokupili stvari i odmah se vratili u Dvor.Interesantno je to što je u Dvoru prilikom razrešenja dužnosti Vajagiću i spomenutoj dvojici oduzeto i lično naoružanje,a oni su na šamaricu došli naoružani,što je primetio Bobara.
Kasnije se saznalo da je Vajagić na neki način prevario miliciju u Dvoru od koje je dobio naoružanje.Nekoliko dana kasnije Pralica mi je pričao da je Vajagić smijenjen zbog pronevjere veće količine novca koji je stigao u vidu pomoći Krajini.Novac je bio namijenjen svim borcima,ali ga je Vajagić navodno uzeo sebi.Smjena je izvršena mirno bez ikakvih problema i potreba bilo koje vrste.Sledećeg dana 3.8. Simo Miletić je postrojio sve ljudstvo i podijelio ga u tri voda kako sam već ranije kazao.U govoru vojnicima tražio je veću disciplinu i sproveo kontrolu odlazaka kući sa šamarice.Nakon toga sam ja sa ovom 80-oricom mladića radio na obuci pojedinog streljačkog oružja,objašnjavao sam im namenu i borbene osobine i praktično od njih tražio da izvrše sklapanje i rasklapanje.Podijelio sam ih u nekoliko grupa,a uz svaku grupu sam angažirao po jednog starog vojnika za pomoć.Sledećeg dana,4.8. na postrojavanju sam primjetio da nedostaje dvadesetak mladih vojnika koji su vjerovatno nakon doručka pobjegli kućama.To sam prijavio Sanader Draganu,ali znam da se protiv njih ništa nije poduzelo,jer se radi o dobrovoljcima.Nije mi poznato iz kojeg razloga su otišli,ali pretpostavljam da je razlog njihova kriva predodžba,jer su svi mladi dobrovoljci očekivali da će odmah dobiti oružje,uniformu i krenuti u borbu.Sa ostatkom grupe sam nastavio obuku iz pešadijskog naoružanja,kao i sa grupom od 8 Crnogoraca koji su došli 5.8 iz Podgorice/Titograd/manjim autobusom iz Dvora.Radi se o Stefanović Vujadinu i Damjanu koji su u nekom daljem rodbinskom odnosu sa mnom,a koji su došli priključiti se borbi protiv hrvatske države,kako bi nastavili borbu moga sina Dragiše i po crnogorskoj tradiciji ga osvetili kad su na televiziji vidjeli da je Dragiša poginuo,odlučili su se i oni priključiti borbi.S njima su došla druga 6 mladića,njihovih kolega,koji su također poznavali Dragišu i koji su se iz istog razloga htjeli uključiti u borbu.Sjećam se da su bili prezimena Božović,Radaković,Vujović,Đurasović,Vukmirović,Roganović.
Isti dan po dolasku su se uključili nakon razgovora kraćeg sa Simom i Sanader Draganom su se uključili u obuku.Sanader je sa njima obavio duži razgovor,nakon koga mi je rekao da će momci zasad biti na obuci i da će se za njih tražiti mišljenje iz Knina.Nakon četiri dana njihoovog boravka na šamarici ,iz Knina je došla instrukcija da u jedinice SAO Krajine mogu biti i boriti se samo mladići rođeni na području SAO Krajine,nakon čega je ova osmorica vraćena za Crnu Goru.Dana 6.8 cijeli sam dan izvodio bojevo gađanje,gdje je bila prisutna nedisciplina što me je uzrujalo do te mjere da sam dobio u večernje sate srčani napad.Oko ponoći sam prebačen u bolnicu u Dvoru.Tu mi je ukazana prva pomoć i smješten sam u bolnicu.Konstatirano je da imam izuzetno visok pritisak 240/160 te da imam problema sa radom srca.U bolnici sam boravio oko 25 dana na oporavku,ali za to vrijeme nije se mogao utvrditi točan uzrok moje bolesti,pa su mi predlagali da odem kući na 15-tak dana,a nakon toga da se ponovo javim,pa će me tada uputiti na liječenje u vojnomedicinsku akademiju u Beogradu.Bolnicu obezbjeđuje milicija iz Dvora stražarskim mjestima na ulazu.Ulaza ima dva,glavni i kolni ulaz gdje ulazi hitna pomoć.Na svakom ulazu se nalaze po dva milicionera u uniformi milicije.Nisam primjetio da je na uniformi dodata neka oznaka SAO Krajine i sl.
Do ovih stražara često dolaze i milicijske patrole.Ljudstvo na straži u noćnim satima se udvostručuje.Iz razgovora sam saznao da osim njih svuda oko Dvora ima straže koje daju TO.Nakon 5-6 dana boravka i lečenja nisam morao striktno da ležim pa sam mogao da se krećem po bolnici i da izađem do ulaznih vrata.Tu sam svakodnevno razgovarao sa tim stražarima te zajedno komentirali događaje na ratištu,događaje vezane za ljude i bolnicu.Tu sam upoznao milicionera Iliju,starog oko 40 godina,visok 180,vitak,ovalnog lica,prosjede kratke kose,ravne,češljane na stranu.Predpostavljam da je iz Dvora,gdje ima familiju i dvoje djece i mislim da je dugo u miliciji.Uz Iliju sam upoznao i Čedu koji također duže radi u miliciji.Star je oko 30 godina,možda i mlađi,ali tako djeluje,visok oko 185,vitkog stasa,klinastog lica,crne kose,ravne,češlja se unatrag,kratka,nosi crne brkove ne fazonirane.Čedina žena radi kao medicinska sestra u bolnici.Čedo ima stan u Dvoru,a Ilija obiteljsku kuću.Ilija i Čedo su uglavnom bili po danu čuvari.U razgovorima i komentarima koje sam vodio sa Ilijom i Čedom i nekoliko bolesnika koji su također dolazili na ulaz,stekao sam dojam da u Dvoru vlada određena neizvjesnost i strah od budućih događaja.Ljudi su imali želju da se evropski promatrači i ministri uključe u rešavanje situacije u Jugoslaviji.Pričalo se da je dobro što je formirana TO na vrijeme te se nisu vodile borbe u Dvoru,pa se život odvija normalno.Ja nisam izlazio u grad,ali sam čuo da trgovine rade normalno,ljudi žive uobičajeno i Dvor uopće ne oseća rat.Pričalo se o ratnim razaranjima i stradanjima,ali se nije govorilo o krivcima za nastalu situaciju.Između ostalog komentiralo se odlazak snaga MUP-a iz Kozibroda,kao nešto dobro,jer se sada širi okolni prostor pod kontrolom TO i što je odgovaralo planiranom.Također sam saznao da je u ovom prostoru formirano više naoružanih grupa koje nisu ni pod kojom i čijom kontrolom već samostalno se kreću i pljačkaju.
Jedna grupa je uhvaćena u nekom selu kod Kozibroda kada je palila kuće.Uhvatila ih je TO i privela u zatvor u Dvoru,te da su iz bosanske strane i da su dolazili ovamo pljačkati čamcima preko Une.Za vrijeme boravka u bolnici slušao sam radio stanice Petrovu Goru,prijedor,Zagreb i Sarajavo.Mada se najviše slušao radio Prijedor.Kada su snage MUP-a i ZNG napustile Kostajnicu,Kostajnica je jedno vrijeme bila prazna.Kasnije sam iz razgovora čuo da TO iz Dvora nije bio zainteresiarn svoje snage slati u Kostajnicu,a ni kninska komanda narodne vojske Krajine,a kao ni njen štab sa šamarice nisu pravovremeno reagirali.Prema tim zaključcima da je loša koordinacija između te dve komande,pa se dozvolio mupovcima povratak u Kostajnicu u koju su ušle jedino grupe kriminalaca i pljačkaša.Tokom boravka u Dvoru nisam primjetio pripadnike JNA niti se o njima što pričalo,jedino dva puta sam primjetio dolazak vojnog sanitetskog vozila iz kojeg su istovarene šprice i drugi sanitetski materijal.
Što se tiče ranjenih primjetuio sam dolazak 15-tak ranjenika od kojih su 4 bila zadržani u bolnici,a čuo sam da teže slučajeve za operaciju i sl.,odvoze u Banja Luku.U bolnici u Dvoru radi 5 doktora od kojih 3 iz Dvora,a dvojica iz Niša od kojih je jedan kirurg.Mene je liječio doktor Vukota iz Dvora.
U subotu 24.8. me doktor otustio iz bolnice sa preporukom da odem kući na 15-20 dana oporavka i da se pripremljen javim radi upućivanja VMA u Beograd na daljnje liječenje.
Na izlazu sam zamolio Iliju da se informira preko milicije da li je netko sa šamarice u gradu,te da dođe po mene da me preveze.On je telefonom zvao i kazao da sačekam ,da za koji sat,da ima netko sa šamarice i da će doći po mene.Po mene je došao Ostojić Željko,ladom karavan,sivo plavićaste boje ,bez tablica i odevezao me na šamaricu.Došli smo prije ručka i holu sam zatekao trojicu pravoslavnih sveštenika od kojih je jedan bio iz Petrinje,taj je pričao kako su mu u Petrinji razrušili parohiju.Pozdravio sam se sa prisutnim Sanader Draganom,Pralica Dušanom i nekolicinom boraca.Sveštenik iz Petrinje me upitao za zdravlje,izrazio saućešće za sina i onda mi je u kraćem razgovoru rekao da bi borci trebali položiti zakletvu i da ih se treba posvetiti,jer je po hrišćanskoj tradiciji,smatrao je da bi najbolje vrijeme za to bilo na dan nekog sveca.Pitao me za slavu i vjeroispovjest.Iz svega ovoga sam zaključio da su se upravo vratili iz štaba sa sastanka,a da su na šamaricu došli s ovim predlogom za posvećivanjem.Potražio sam svoje stvari,koje je Bobara spremio u magacin i smjestio se u svoju sobu.Nakon ručka se u trpezariji vodila rasprava svih prisutnih boraca o nastaloj situaciji,jer je u međuvremenu došlo do nesuglasica između komandi TO Dvora-Gline i štaba na šamarici po pitanju delovanja i izvođenja akcija.Na tom sastanku kopjem je presjadao štab i Simo Miletić bilo je oko 170 ljudi.Simo je na početku sastanka iznio da se komande TO Dvora i Gline otimaju kome će pripasti objekat i ljudstvo na šamarici.U diskusijama su ljudi izrazili nezadovoljstvo nastalim situacijama i najavili odlazak kućama,odnosno rastavile bi se jedinice,ako bi došlo do nekog pripajanja.Simo je pokazao neki formular koji bi trebali borci ispuniti i svojim potpisom priznati suverenitet Dvorske komande.Većina ljudi je bila protiv toga potpisivanja kao i sam Simo.Pa je nakon duža rasprave izabrana delegacija na čelu sa Simom koja je sledećeg dana otišla u Knin na konsultacije i dogovor.U delegaciji su osim Sime bili Krajčinović,Pralica,Radošević Vojo i Željko Sanader koje su predlagali i birali svi prisutni na sastanku.Krenuli su ujutro Krajčinovićevim BMW-om.Dana 25.8. dok je delegacija bila u Kninu na šamarici je bila jedna neizvjesna situacija u kojoj je većina izražavala nezadovoljstvo zbog nastalog stanja.Zbog svega toga taj dan se ništa nije radilo,pa je i grupa od 20-tak mladića koja je iz Dvora došla na obuku vraćena nazad od strane Sanader Dragana.U predvečerje se delegacija vratila iz Knina sa pismenim dokumentom koji je dokaz odluke kninske vlade da se ništa ne mijenja,odnosno da centar na šamarici i snage narodne vojske Banije ostaju pod direktnu komandu Knina.Isti dokument dostavljen je i komandama TO Gline i Dvora i objašnjeno im je da nad jedinicama sa šamarice ne mogu ostvariti neposrednu komandu nego u slučaju potrebe mogu od štaba sa šamarice zatražiti pomoć.
I status centra za obuku je ostao isti.O tome što se događalo na putu i u samom Kninu nije se vodio razgovor.Istoga dana oko 13 časova u centar šamarice je došao Stevo Borojević iz sela Borojevići,gdje je stacioniran sa dijelom specijalnog voda.Zatekao sam ga u holu gdje je sa grupom vojnika razgovarao o cijeloj situaciji.Nakon pozdrava me upitao za zdravlje i pozvao u stranu da mi nešto kaže.Pomakli smo se do hola do stepeništa i tu mi je on ispričao da je išao sa jednom svojom grupom da izvede zasedu na Čukuru,tu je naišao na jedno minobacačko odelenje TO te je zastao sa grupom na kraći predah i razgovor.Tada je iz obližnje šume iskočila grušpa gardista koja je išla verovatno u napad ili čišćenje terena i oni su brzo zauzeli zaklone te se razvila borba.Predpostavljam da je njegova grupa brojala 20,a minobacačko odelenje 5ljudi.Kazao mi je da je kada je počela borba,da je Siniša Dvorski preskočio prazan prostor ispred svoje jedinice i zalezao redove Borojevićeve grupe.Borojević je ležao iza jednog oborenog debla i nije otvarao jer mu je automatska puška bila zakočena.Kako je do sukoba došlo iznenadno jer su gardisti naleteli na položaj minobacačkog odelenja,Borojević se nije odmah u prvi mah snašao već je zalegao i vršio otkočivanje ,u to vrijeme je Dvorski munjevito pretrčao brisani prostor između jedinice i uskočio u redove Borojevićeve grupe.Dvorski je zalegao na nekoliko metara od Borojevića koga nije primetio.Borojević je otkočio automatsku pušku i otvorio rafal po Dvorskom,po njegovoj priči.Hvalio se da ge je pogodio u bok i smrtno ranio.Nakon toga ubrzo je naišla JNA nakon čega se Borojević sa svojim provukao,a vojnici pokupili Dvorskog i još četvoricu ranjenih gardista.Borojević je došao na ideju znajući da ja kontaktiram sa većom grupom novinara,da ih ja obavijestim o smrti Dvorskog,ali da pritom umjesto njegova imena stavim svoje pa me je i zamolio.Smatrao je da bi bio pojačano progonjen na borbenim položajima i da bi ga neprijateljski snajperi intenzivno tražili kada bi se objavilo da je on ubio Sinišu Dvorskog Ramba.,a utjecaj na borce ,a meni ne bi štetilo,jer ja ne idem u akcije pa nemogu biti izložen neprijateljskim snajperima.
Ja sam to prihvatio i popodne došao u redakciju „večernjih novosti“ i dežurnog kome sam dao sledeći tekst.
Nakon što sam se predstavio kao komandir specijalne jedinice sa šamarice poruka je bila sledećeg sadržaja:
„Moj vod se nalazio u subotu ujutreo na položajima minobacačkog odelenja na brdu Čukur iznad Kostajnice.Bila je jaka magla te je u jednom trenutku iz magle iskočila jedna grupa gardista predvođena Sinišom Dvorskim Rambom.Došlo je do iznenadne i bliske borbe u kojoj je Dvorski sa još nekoliko svojih gardista poginuo.Nakon toga je naišla JNA i pokupila mrtve i ranjene gardiste“.Posle večere Pralica mi je pokazao jedan rukopis koga smo trebali prekomentirati i obraditi radi objavljivanja u „novoj reči“.
Radi toga sam ja,Pralica i Ostojić Dušan otišli u društvenu prostoriju,te smo korigirali tekst i zatim postojeći dio teksta uz izmjene koje smo predlagali sva trojica odštampali na pisaćoj mašini u 4 primerka.Ja sam dobio jednu kopiju,Pralica mi je dao kovertu i trebao sam to odneti u redakciju „nove reči“.
Nisam primjetio da li je Ostojić uzeo koju kopiju,a Pralica je ostavio ostalo kod sebe.Nakon što smo završili pisanje pisma,Pralica je sponatano počeo govoriti o situaciji Krajine ,svoje razmišljanje i svoje planove,više kao da nam se poverava.
Rekao je da će izjutra ići u Dvor gdje mu je ponuđeno mjesto direktora školskog centra koji će prihvatiti i time napustiti pokret.Pričao je da se događaju čudne stvari i da mu cela situacija se ne sviđa,jer KP pokret za Jugoslaviju želi da prigrabi vlast.Pralica je smatrao da dokument iz Knina nema takvu snagu kojom se može oduprijeti komandama TO i da je zbog toga pitanje trenutka kada će se štab na šamarici raspasti,a jedinice podpasti pod komandu TO. S tim u vezi je naveo da će i Simo Miletić prihvatiti neki ponuđeni mu posao u Dvoru.Pričao je da je po štabovima TO viđao gotovo sve ljude sa visokim činovima kojim je cilj borba za vlast i bolju poziciju. Sumnjao je da su među pripadnicima rezervnog sastava TO visokih oficira da su ubačeni iz aktivnog sastava JNA,a da iza naoružavanja ljudi i formiranja TO sastava stoji SK pokret za Jugoslaviju.
Također je rekao da je zbog TO u naše redove u poslednje vreme vrlo slab priliv dobrovoljaca,jer oni vrše mobilizaciju,žalio se što TO vrši mobilizaciju pa nam kasnije ljude šalje na obuku da ih mi obučavamo i što se sada javljaju da komanduju kada smo mi već izborili ,već neku našom kontrolom slobodnu teritoriju Krajine.,a dok smo se mi borili nigdje ih nije bilo.Pralica je objasnio da ovaj proglas pišemo radi agitiranja na mladiće da se javljaju kod nas kao dobrovoljci,jer trebamo hitno povećeti snage svojih jedinica budući da nas je premalo u odnosu na TO.
U ponedjeljak,26.8.,cijeli dan sam pripremao prostoriju za dolazak mladih vojnika,90 ljudi,jer toliko lažeje je bilo uređenih.U utorak ujutro,do podne se skupilo 68 ljudi i smestilo.Popodne sam držao teoretsku nastavu o borbenim kretanjima,u koloni,patroli i borbenoj liniji.U srijedu je došla jedna grupa koju je Sanader vratio u nedjelju od 15 ljudi koja se uključila u obuku koju smo u srijedu izvodili na terenu.Izvodili smo strojevu obuku i načine kretanja na terenu i u borbi.Četvrtak sam nastavio sa obukom ovih 83 ljudi iz streljačkog naoružanja.U tome su mi pomagali Bobara,izvesni Kljaić i još dva starija vojnika.Obuku smo nastavili u petak i subotu.U petak u jutarnjim satima četvorica rezervista od Dubice,predpostavljam da su iz sela Rosulje,doveli su dvojicu zarobljenih gardista.Došli su kamiončićem sa produženom kabinom,sive boje,sisačke registracije,koje je izgledalo kao terensko vozilo elektre.Bili su naoružani automatskim i poluautomatskim streljačkim naoružanjem.Nakon njihovog dolaska pozvao me Simo i rekao da su iz Dubice teritorijalci doveli dva zarobljena gardista te da preuzmem o njima skrb i osiguranje.Oni su se već nalazili u holu podruma.Teritorijalci su odmah otišli,a ja sam dao tri čoveka za obezbeđenje zarobljenih od kojih sam uzeo generalije.Kad sam podatke odnio Simi,on je rekao da su mu teritorijalci dali već generalije.Osim obuke sam dobio zadatak da sa troje ljudi za izvesno vreme sačuvam ta dva zarobljena dok Simo ne dobije instrukcije što da se radi s njima dolje.Kada sam mu dao podatke o njima kazao je da on ima sve o njima i pokazao mi tri papira formata A4,pisana rukom,također sam saznao da su zarobljenike prihvatili teritorijalci iz H. Dubice i da su kod nas samo u prolazu pa ih mi ne možemo ispitivati.Ja sam mu raportirao te sam od njega odobrio odobrenje da im se ukaže liječnička pomoć.Nakon što ih je Nada previla,smjestio sam ih u prostorije za zatvor.Oba su bili lakše ranjeni.Jedan je imao prostrelnu ranu kroz debelo meso a drugog je metak pogodio u mišić lijeve ruke.Nakon toga sam otišao da pratim kako teče obuka iz pješadijskog naoružanja.nakon dva sata sam se vratio u namjeri da prekontrolišem zarobljenike i stražu,kada sam zatekao grupu boraca kako malčtretiraju zarobljenike.Predvodio ih je Crni Zoki za kojeg peredpostavljam da je iz okolnih sela,star 25-26 godina,185-190cm,krupne građe,jak,klinastog lica,crne kovrđeve kose,srednje dužine,zapuštenog izgleda.Ima guste crne obrve,nakorjenu nosa a govori kao mještanin okolnih sela,ali ima malu govornu manu pa ne izgovara čisto govorne riječi već peska.Pripadnik je specijalnog voda s kojim je napadao na Glinu 28.7.1991. a na šamaricu je doašo među prvima od naoružanja nosu M53,puškomitraljez,a voli nositi više redenika obješenih o rame.Tu je bio Čavić Jovo i Bijelić Mirko.Jovo Čavić je iz sela Trgovi ili Gornji Žirovac.Star je oko 28 god.,visok oko 165cm,zdepast,malo deblji,lica okrugla,puniji,kosa ravna,kestenjasta,izrazito kratka,da se ne mora češljati,koren nosa malo ispupčen,hrbat ravan,viši i baza nosa malo uzdignuta.Ima snažne ruke što odaje čovjeka koji se bavi težim fizičkim poslovima.Pretpostavljam da je radio u Željezari u Sisku jer se razumije u valjanje traka,pripadnik je dobrovoljačkog voda i naoružan je PAP,a na šamaricu je došao sredinom 7.mjeseca.
Njih trojica su maltretirali zarobljene gardiste i pri tom ih vrijeđali.Jednom Turudić Ivanu su dali partiš sa krpom i kantom vode i zahtjevali da riba napuštene staze od kuglane,što je ovaj i činio,aovom drugom gardisti su dali prazan pištolj i pitali ga da li može da ubije svoga kolegu.,pa ako to učini da će biti slobodan jer ga tada neće smatrati ustašom i vršili snažan pritisak pa je plakao.Ja sam upitao Turudića da li je tučen,na što je on potvrdno odgovorio.Tada se javio Bijeli,potvrdno govoreći da ja ne znam i nisam bio u ustaškim zatvorima kako se tamo bije.S toga pretpostavljam da su njih trojica i fizički maltretirali gardiste dok mene nije bilo.Moje upozorenje da se sklone nisu uvažili pa sam otišao kod Sime i tražio njegovu intervenciju na što ssu se ova trojica našla jako uvrijeđena.
Simo je došao i naredio da se uklone odavde i oni i svi koji nemaju šta da traže.Tada me Simo obavijestio da će posle ručka doći Pralica sa tv ekipom koja bi trebala napraviti intervju i dao mi zadatak da pazim da ih nitko ne tuče.Posle ručka doašo je Pralica sa tv ekipom tv Beograd ili Jutel pa su sa gardistima ostali na samo i napravili intervju .gardistima je dala kave i vinjak da popiju i oni su bili dobro raspoloženi,pred kamerama su se šalili i izjavili da se prema njima korektno postupa.U jednom trenautku su i mene pozvali u prostoriju pa su i nas zajedno snimili,pa su i mene uključili u intervju.sve je trajalo oko pola sata.Jedan stražar i ja smo sprovodili gardiste do zatvora u podrumu kroz hol i tu su pale grube riječi,psovke i uvrede na račun gardista.nakon toga sam otišao vidjeti da li se provodi zanimanje i utvrdio da Bobara vodi obuku,pa sam se vratio prema zatvoru,gdje sam zatekao Zokija pod utjecajem alkohola,kako lupa po vratima,s namjerom da maltretira gardiste.Bez otpora se udalji a Simo ga je još posebno ukorio.
Ja sam iz sobe uzeo „ekspres politiku“ i „novu reč“ i tim novinama otišao kod gardista u zatvor da im dam da bi imali što čitati.Onda sam u prostorijama zatvora ušao u razgovor s njima.U ćeliji s njima nije bio nitko osim mene.Tada su mi ispričali da se oni nalaze 8 dana tek u Kostajnici.Turudić je došao iz Pionirskog grada,gdje je davao neko obezbjeđenje.On je iz Vrlike,gdje je bio milicioner u sastavu saobraćajne milicije,a kada je osnovana garda prebačen je u Pionirski grad na obezbjeđenje.
Jakupčević je došao iz Kumrovca gdje je bio na obuci oko mjesec dana prije kog vremena je istupio u gardu na nagovor svojih vršnjaka zbog đeparca.U Kostajnicu su došli na smjenu koja se vrši svakih 15 dana i smješteni su bili u hotelu u Kostajnici.
Pričali su kako u Kostajnici nema ništa za zabavu,pa su uzeli neki auto s kojim su otišli u Novsku,tamo su otišli kod neke Turudićeve poznanice,pa su se s njom i njenom prijateljicom zabavljali.
Dana 28.8 su u jutarnjim satima krenuli za Novsku,a vraćali se u večernjim.Na cesti između Dubice i Kostajnice upali su u zasedu TO koji su otvorili vatru na njih.Oba su ranjeni pa su sletili vozilom s ceste te su ih teritorijalci zarobili.Nakon toga su ih odveli u svoju jednicu,ali mi nije poznato koje i gdje se nalazi.tu su ih držali jedan dan gdje su ih ispitivali.Sa gardistima nisam razgovarao detaljnije o njihovom hapšenju i boravku kod TO,a ni oni meni nisu govorili o tome kao ni o ispitivanju.Predpostavljam da su ih ispitivali,jer sam bio kod Sime vidio papire koji se odnose na njih.Po razgovoru sam saznao da je Turudićev otac autoprevoznik iz Vrlike,kojeg ja poznajem već nekoliko godina.Upoznali smo se na graničnom prelazu Fernetići kao kolege vozači.On se bavi prevozom drveta pilanog.Jakupčević je pričao da mu roditelji žive od penzije i da ima još jednog brata koji se nalazi na odsluženju JNA te da je relativno siromašnijeg stanja.
Zbog zarade se javio u gardu.Jakupčević me zamolio da ako bi htio da mu pomognem da javim njegovom kolegi Zeleniki Mladenu u hotel Kostajnica da je zarobljen i tako oabvijesti roditelje,a ujedno i svog komandanta u Kostajnici o njegovom zarobljavanju i dao je broj telefona.Isto tako me zamolio i Turudić Ivan i dao mi broj svoga kolege u Pionirskom gradu odakle je on došao prije 8 dana.Ja sam im obećao da ću im ispuniti želju i da ću pokušati da dobijem vezu da obavijestim ta njihova dva prijatelja o njihovoj sudbini.Nakon sat vremena razgovora sam otišao u objekat,zatim sam se uključio u obuku kraće vrijeme,u 19.00 je večera.Kada sam je pojeo,odnio sam i njima večeru.Oko 22.30 sati došli su kamiončićem zastava,crvene boje,došlo je petorica teritorijalaca da preuzmu zarobljene.Stražar ispred objekta mi je priveo jednog za koga predpostavljam da je vođa grupe koji mi je kazao da dolazi iz TO Grabovac,te da po ovlašćenju komande treba da preuzme i odveze dva zarobljena gardista.Priveo sam ga do komandira Sime i predstavio ,na što je Simo kazao da je već upoznat te mu predao poveću kovertu sa dokumentima o zarobljenicima,a meni naredio da izručim zarobljene.Ja sam ih sa stražom sproveo od zatvora do auta na cesti ispred objekta,ljudski se snjima pozdravio uz datu riječ da ću im ispuniti obećanje da obavijestim njihove kolege o njihovom zarobljavanju.Sutradan 31.8. sam nastavio obuku streljačkog naoružanja sa spomenutom grupom i u slobodnim trenucima sam pokušavao da telefoniram na dva broja telefona koje su mi dali Turudić i Jakopčević.Uspio sam dobiti telefon u Kostajnici u hotelu gdje sam pronašao Zeleniku Mladena i razgovor je tekao ovako:predstavio sam se imenom i prezimenom i komandirom jedne specijalne jedinice sa šamarice saznavši da on ništa ne zna o njihovom nestanku iz jedinice već da od mene čuje prvu obavijest.Upitao sam ga pa kako oni vode evidenciju o ljudstvu da nikada im dva vojinika padnu u zarobljeništvo ništa o njima ne znaju,a pritom sam mu kazao da ništa ne zna ni o Siniši Dvorskom da je poginuo,na što je on potvrdno odgovorio.Ja sam mu ispričao verziju pogibije Dvorskoga kako sam već prije dogovorio sa Borojević Stevom,a sa Zelenikom sam dogovorio da ću mu se još javiti,te da on vidi razgovarat sa odgovarajućim autorativnim osobama svoje komande kako bi posredovali kod razmene Tudurića i Jakopčevića i tako ih spasili izvevši na slobodu.Također sam ga posebno zamolio da ima mogućnosti da obavijesti i Turudićeve roditelje jer sam mu kazao da sam jedan od prijatelja Turudićevog oca Josipa,prevoznika iz Vrlike.
Zeleniki sam kazao i gdje su iz našeg zatvora sada prebačeni zarobljeni gardisti kako bi imao lakše mogućnosti kontakte u slučaju eventualne razmene.Dogovorili smo se da ga nazovem za 2-3 dana da se čujemo ponovo.Do kraja dana sam nastavio sa obukom.Pripadnici drugih jedinica su tokom cijelog dana odlazili kućama i organizacije dvorske šumarije vozili ogrevna drva kućama.U organizaciju je uključen i Ostojić Željko koji vodi evidenciju kome koliko se dodjeljuje.Nisam primjetio da je bilo pokreta radi borbenih aktivnosti bilo koje vrste.U nedjelju smo Bobara i ja organizirali sa grupom kojom vršimo obuku bacanje bombi/radi se o plinskim bombama koje su zarobljene od garde ili MUP-ovaca,koje se koriste za borbu protiv demonstranata/.
To su bombe američke proizvodnje sa suzavcem,ima dva tipa:jedne su u limenci kao kokakole sa upalajčem kašikarom,a druge su u izvedbi kao gumene loptice koje kada se bace skaču po terenu.
Primjetio sam u magacinu ima oko 150 sanduka tih bombi.Sanduci su punjeni sa 30 gumenih ili 50 limenih bombi,mi te bombe koristimo za obuku.
Nije mi poznato gdje su te bombe zaplenjena.Oko podneva je jedan vojnik došao po mene i Bobaru da se javimo u štab Senader Draganu.On nas je obavjestio da je Simo javio iz Dvora da sva tri voda moraju pružiti pomoć jedinicama TO.Dao nam je zadatak da preuzmemo dužnosti.,Bobara dežurnog,a ja Pomoćnika dežurnog i da iz sastava naše grupe koju obučavamo odredimo požarne i stražu oko objekta.To smo i učinili.Pripadnici svih vodova su spakovali i otišli po vodovima do 14.00 sati. Prvi je otišao dobrovoljački vod autobusom i sa nekoliko putničkih automobila u pravcu Budičine i Hrastovice.
Zatim je otišao policijski vod svojim službenim vozilima.Specijalni vod je ostao na ručku,jer je čekao autobus iz Dvora „Autoprevoza“.
Oko dva voda su otišli u pravcu Sunje i Kostajnice,ali mi nije poznato koji je u kom pravcu točno otišao.Posle 15.00 sati je došao Simo i pitao da li su svi otišli i da li je sve u redu.Bobara ga je upoznao sa organizacijom obezbjeđenja i raportirao da je sve u redu.Simo je rekao da će se jedinice vjerovatno sutra vratiti i da su otišle radi dejstva sa jedinicama TO što će ubuduće češće činiti.Na šamarici je ostala grupa koja se obučavala,83 ljudi,zatim 28 ljudi policijskog voda koji daje obezbeđenje šume,kuhari,kuharice,vezisti,Bobara,ja,Simo Miletić,Sanader Dragan,Krajčinović Jovo sa jednim vozačem Kljajićem,živit će sa svojim pomoćnikom Dušanom.
Iz meni nepoznatog razloga ostao je i Sanader Željko.U popodnevnim satima sam nastavio obuku.Tokom popodneva pa sve do jutra su se čule detonacije minobacačkih mina.Pretpostavljali smo da se vodi žestoka borba negdje na prilazima Petrinje,o tome nije ništa javljeno ni na TV Sarajevo u dnevniku.Noću u 1.00 sam primio dežurstvo od Bobare sa zadatkom da u 4.30 probudim Sanader Dragana,Željka,Krajčinović Jovu i Kljajića i dežurnog kuhara koji im je dao doručak,nakon toga su uzeli kampanjolu i kamiončić zastava crvene boje,nosivosti 3t kojima su otišli u pravcu Dvora.Ja sam ujutro nakon doručka u 7.00 otišao na spavanje do 11.00 sati.
Nakon toga sam se pripremao za nastavak obuke vojnika čekavši da prođe ručak kada me je oko 12.30 pozvao Bobara objasnivši mi da treba da obavim jedan kurirski zadatak.Obavjestio me da je zvao Simo iz Dvora i rekao da trebamo obavjestiti naše jedinice na položaju da je u skladu sa potpisanim primirjem u Beogradu potrebno postupiti po dogovoru koji je ostvaren ranije u štabu na šamarici.Bobara mi je rekao da odem obavjestiti dobrovoljački vod u Budičinu i da lično Karapandži i Rapinu ovo saopćim bez znanja teritorijalaca a ako bi teritorijalci postavljali pitanje da im se kaže da je napadnuta šamarica.Naredio je civilu Marinku da me sa Ladom odmah odveze u Budičinu i nazad.Krenuli smo oko 12.45.
Došli smo u komandu Joševica oko 14.00 sati.Komanda je smještena u sredini sela u zgradi seoskog doma ili škole preko puta koje se nalazi privatna trgovina sa manjim barom.Pred zgradom je bilo 20-tak ljudi u uniformi TO. Od stražara sam primjetio samo dvojicu na ulazu u zgradu.Ušao sam i tražio sa komandanta,ali ga trenutno nije bilo,te sam razgovarao sa jednim kašpetanom i koji je verovatno bio njegov zamenik.Predstavio sam se kao pomoćnik dežurnog oficira sa šamarice i da sam došao da uspostavim vezu sa dobrovoljačkim vodom koji se tu negde na njihovom terenu nalazi.Vidio sam da mu je to bilo poznato ,pa sam ga upitao za lokaciju.Rekao mi je da se vod nalazi u Budičini te da trebam vozilom otići do drugog sela,a odatle pešice još 4 km do položaja.Tražio sam vodiča jer taj teren ne poznajem,pozvao je čovjeka koji se predstavio kao Vojo koji nas je odveo do sela Mošćenica gdje je Marinko ostao s autom u jednom dvorištu,a nas dvoje smo nastavili pješice kroz šumu,zatim smo izbili na trasi naftovoda te silazili nizbrdicom da bi skrenuli nekim poljskim putem i došli do jednog autobusa sa pčelama i dvije vikendice.Kod autobusa se Vojo zaustavio i pokazao mi put,asfaltni,udaljen oko 150m i rub dotične šume te objasnio mi da je dobrovoljački vod tu preko potoka na položaju gdje štiti ulaz u Budičinu od Hrastovice.On je ostao da bi stražario kod autobusa,a meni pokazao put ugažen u travi gdje je otišla jedinica.Vojo je tu ostao,a ja sam produžio,spustivši se u jedan potok i izbivši na drugu obalu gdje je završavala šumica obrubljena cestom i gdje su počinjale prve kuće sela sa jednim igralištem preko puta ceste.Došao sam do ruba ceste i vidio pustu ulicu sela,vidio sam uvaljanu travu gdje su bili vojnici na položaju,neke djelove vojene opreme odbačene,ali vojnika niotkuda.Tu sam malo priseo da odahnem,zatim sam pogledao malo teren gdje su bili vojnici. Zamjetio sam jedan stari bajonet odložen u travi i nedaleko njega nova manjerka vojnička.Pokupio sam ih,montirao sebi na opasač.Još sam našao tri kutije municije za PAP-ovku,a kada sam već htio da krenem vidio sam i jedan centainer iz „zolje“.
Prišao sam da pogledam i vidio da nije ispaljena,ne kontrolirajući da li je ispravna ili ne,bacio sam je preko ramena i pošao natrag prema autobusu da nađem svoga vodiča Voju i od njega potražim mogućnost da me sprovede u selo ili Budičinu ili Mošćenicu u koliko zna gdje je jedinica dalje otišla.Prije nego što sam došao do autobusa sa pčelama gdje je trebao da me čeka Vojo dočekala me je u zasjedi grupa naoružanih civila po mom mišljenju iz Budičine.Zaustavili su me i pozvali da predam oružje,što sam bez opiranja učinio.Nalazili su se na oko 50m od autobusa,između stabala gdje su stajali nemaskirani,niti su zauzeli bilo kakav borbeni položaj.Ja sam polako išao prema njima,teško hodajući,pognute glave pa ih nisam primjetio sve dok nisam došao na udaljenost 5-6 metara. Pitali su me da li sam sam,na što sam potvrdno odgovorio misleći da su to teritorijalci koji su se naknadno pridružili Voji. Rekao sam da tražim jedinicu očekujući od njih da kažu lokaciju.Međutim kad su me razoružali shvatio sam da to nisu teritorijalci.Prišao mi je jedan od njih star oko 25 godina,visok 165,zdepast,deblji,riđokos,ravne kratke kose,češljane na stranu sa vezanom crnom trakom oko glave i predstavio mi se kao Tigar.On mi je pregledao automat i ostalima kazao da se ja nisam tu borio.Upozorili su me da ne bežim ili pokušavam,već da mirno pođem s njima do komande.Odveli su me vezanih očiju u neku kuću gdje su me ispitivali.Tu sam prenoćio,posle ponoći su me odvezli u stanicu MUP-a Petrinja,a odatle u Sisak.
Sada mislim da sam krenuo prije dva mjeseca u jednu nepromišljenu borbu ne poznavajući tko se iza rukovodstva te borbe krije.Jedan od motiva mog angažiranja je bio gubitak mog sina što je na mene imalo jako depresivan utjecaj.Osim toga,stvorila se takva atmosfera koja je povukla svo stanovništvo u revoltirajuću borbu.Smatrao sam da će borba biti kratka i časna,a osećao sam potrebu da iz tradicionalnih razloga nastavim borbu za koju je pao moj sin.Da sam postupio drugačije ostao bi pred rodbinom i znancima ukaljanog obraza i ponosa čojstva.Mišljenja sam bio pošto je vojska stvarala tampon zonu između zaraćenih strana da će doći do razumnih pregovora zavađenih strana,da će se demokratski provesti izjašnjavanje narodnih masa,tim u nekom obliku stvoriti ta autonomna oblast Krajine i naći nova definicija u državnom sustavu te onda nastaviti normalni suživot ljudi.
Težnje velike većine stanovnika ovog područja je bila da se spriječi uspostavljanje policijske stanice MUP-a u Glini,što se nastojalo spriječiti svim sredstvima pod svaku cijenu pa i oružanom borbom.U prvo vrijeme sam imao pozitivan odnos prema tim stavovima dok sam još bio pod psihičkom emocijom zbog gubitka sina,a kasnije kada sam se psihički pribrao počeo sam i drugačije razmišljati.U prvo vrijeme nisam bio siguran da li će doći do šireg narodnog organiziranja otpora i borbi,te sam se u početku angažirao misleći pomoći na taj način da ove momke što su učestvovali u borbi sa mojim sinom u Glini pomognem u ilegalnom emigriranju.
Posle dolaska iz Knina sam shvatio da postoji organizirana aktivnost za stvaranje oružanih formacija u borbi protiv hrvatskih vlasti pa sam se potpuno uključio u pokret.Smatrao sam tada da mora doći do oružane borbe milicije SAO Krajine i MUP-a i da će se na taj način osigurati vlastiti teritorij koji bi kontrolirale snage SAO Krajine.Tada sam ja,a i ostali dobrovoljci ušao u pokret iz demokratskih orjentacija bez vezivanja za bilo koju političku stranku. Stvorena je atmosfera prateća opasnost i MUP-ovaca,za koje se tvrdilo da će klati i masakrirati narod poput 1941.godine i to je bio jedan od razloga moga uključivanja. U tim okolnostima i sa ovim motivima,mene je intervjuirala jedna TV ekipa. To je bilo prvih dana sedmog mjeseca kada sam se sa svojom jedinicom nalazio u bazi u Tomićevoj kući u Donjem Selištu. Došla su četvorica TV reportera austrijske registracije,Volvo,plavičaste boje,koje su mještani uputili k nama. U dolazu su me zatekli na cesti ispred kuće u kojoj smo bili smješteni.Pitali su me o sinu i kako se sada osećam i kako nameravam da se borim,da sam krenuo u borbu po nacionalnoj tradiciji i da mi je nanesena velika uvreda časti i ponosa zbog koje moram krenuti u osvetničku borbu da osvetim svoga sina.Rekao sam da sam čvrsto odlučio da se borim ,ako treba i da poginem i da ću u toj borbi ako treba ubiti i 100 Hrvata.
Pod tim nisam mislio na civile.Sada mislim da je to bila jedna euforična izjava koje je nemoguće ostvariti.Također sam shvatio da se gubi smisao narodnog pokreta i dobija karakter političke borbe za vlast.Smatram da se za vlast otima KP-Pokret za Jugoslaviju i to na prljav i podmukao način.Vjerujem da će velik broj ljudi prvobitno boraca se osipati i povući se iz dalje borbe.
Isto mislim i za rezerviste TO koji se prisilno mobiliziraju od strane KP,koja nema uporišta u narodu,ali se na jedan lukav način nametnula.Sada sam izgubio moral za borbu zbog toga što sam vidio da su moji suborci,a pogotovo rukovodeći kadar ljudi koji se bore za vlast,a nisu časni ljudi koji se bore za narodne principe. Posebno me zasmetalo prepiranje oko toga pod čiju komandu će jedinice potpasti i nevojničko ponašanje jednog dela boraca i komandanata,a s druge strane nezainteresiranost mladih za dobrovoljnu obuku i borbu.Jednim delom je na mene uticao i Pralica koji među prvima je krenuo u pokret,sada izgubio moral. Svjestan sam svoga položaja i svega što sam učinio i stavio sam se u službu nečasnih ljudi koji se bore za vlast i zbog toga su organizirali oružanu pobunu i spreman sam snositi odgovarajuće sankcije,također sam spreman pomoći u humanitarnom smislu da se zaustavi razaranje i ubijanje u Hrvatskoj i šire koliko god je to u mojoj moći.Smatram da će ipak rješenje međuljudskih odnosa se rešit na demokratski civilizovan način.Tretman prema meni bio je vrlo korektan i ja sam s njim zadovoljan.Ovu izjavu sam napisao samovoljno i bez pritiska bilo koje vrste na 52 stranice od kojih sam svaku vlastoručno potpisao.
Pod punom materijalno i moralnom odgovornošću ovu izjavu