www.istraga.tv

 

 

 

VERITASOVE LAŽI Sve je više znanstvenih dokaza da je "Štrpčev popis" manipulacija
Već 400 lažnih srpskih žrtava

 Nedavna otkrića s područja Banovine i Kostajnice, kad je otkriveno da su šestorica vojnika RSK, za koje Savo Štrbac i njegov Veritas tvrde da su ih ubile hrvatske snage, zapravo ubijena u međusobnim obračunima pobunjenih Srba, dobivaju i znanstvenu potvrdu. Takvih je namještaljki svojedobnog suradnika haaškog tužiteljstva Save Štrpca  na stotine!

Hrvatski istražitelji već godinama pomno proučavaju opsežnu arhivsku građu koju su zaplijenile hrvatske snage tijekom oslobodilačkih vojnih operacija 1995. Sustavno to već dvije godine rade u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu.
Mala ekipa, predvođena prvim čovjekom Centra Antom Nazorom, ističe kako je njihova temeljna zadaća  precizno određivanje broja žrtava i stradalnika rata, kako na hrvatskoj, tako i na srpskoj strani.

Scenarij "Jasenovca"
 Zbog odavanja primjerene počasti svim nevinim žrtvama rata, bez obzira na nacionalnost ili vjersku pripadnost, ali i sprječavanja manipulacija brojevima žrtava, kakvoj smo bili svjedoci nakon Drugog svjetskog rata, posebice na primjeru broja žrtava ustaškog logora Jasenovac  kažu u Centru.

Činjenica je da ni do danas neki srpski autori i političari nisu odustali od manipulacije kako je tu bilo 700 tisuća žrtava, višestruko više od stvarne brojke. Rad Centra posebno je važan sada, jer organizacije poput Veritasa objavljuju popise o ubijenim srpskim žrtvama prema istovrsnom "jasenovačkom" scenariju.

Na žalost, Štrbac je bio godinama legalni "dostavljač" haaškog tužiteljstva. Kakve je sve manipulacije "utrapio" tužiteljima radi podizanja optužnica protiv hrvatskih generala? Štrbac navodi da je Srba s područja RH i bivše RSK poginulo i nestalo  6791. Usporedna analiza hrvatskog Centra pokazala je da je Štrbac uključio i "krajiške" žrtve stradale u BiH, čak i na Kosovu od NATO-ova bombardiranja. Štrbac navodi da je 36 posto bilo civila, dok Centar utvrđuje  6,78 posto.

Stradali u nesrećama
Od ukupno navedenog broja poginulih oko 300 osoba je ubijeno u međusobnim "srpskim" obračunima, 236 je umrlo prirodnom smrću, 417 je život izgubilo nesretnim slučajem. Odnos poginulih/nestalih muškaraca i žena prema Veritasu je 85 prema 15 posto, prema Centru  žena je 4,3 posto. Dosad su u Centru sa sigurnošću detektirali više od 400 osoba sa Štrpčevog popisa koje nisu ubile hrvatske snage.

Jasno je da riječ nije o slučajnim pogreškama, nego o namjeri Veritasa i Štrpca za manipulacijom srpskim žrtvama   zaključuje A. Nazor

 

 

Novi SisačkI Tjednik 06.12.2007 godine

 

Večernji List 04.12.2007 godine

 

RATNI ZLOČIN Večernjak i Istraga Nove TV dokazali laži Save Štrpca

 

Srbe u Kostajnici ubili suborci, a ne pripadnici HV-a

Na suđenjima Hrvatima u Haagu i, sad u Zagrebu, dobar dio materijala i svjedočanstava sa srpske strane o navodnim zločinima Hrvatske vojske stižu od Save Štrpca, “profesionalnog skupljača” takvih svjedočanstava.

Kakva je “kvaliteta” tog dokaznog materijala pokazuje primjer šestorice srpskih vojnika za koje je Štrbac Haagu i našem pravosuđu ustvrdio da su žrtve HV-a tijekom Oluje. Ekipa emisije Nove TV Istraga zaputila se u Kostajnicu, gdje je otkrila da je čak šest  srpskih vojnika ubijeno prije Oluje, a ubili su ih njihovi suborci i lokalni kriminalci.

Protiv ubijanja Hrvata
Laži Save Štrpca raskrinkavaju originalni “krajinski” dokumenti i izjave svjedoka. Tako je Nenada Marjanovića zvanog Nešo smaknuo pijani sunarodnjak u krajinskoj uniformi.

– Toga kobnog dana bila sam u Banjoj Luci. Javili su mi kako moga sina više nema. Ubio ga je Dragan Japranin. Ubojica nije ubio samo njega nego i mene. Iščupao mi je srce – kaže Danica Obradović, majka Nenada Marjanovića, inženjera elektrotehnike koji je radio u kostajničkoj Tvornici trikotaže Pounje.

Marjanovićevo je ime u publikaciji Udruge Veritas iz Beograda. Marjanović nije jedini ubijeni u međusobnim obračunima Srba tijekom 1991.-1995. koje je Štrbac pripisao “žrvama ustaša”. Prema pričama koje kruže Hrvatskom Kostajnicom, Marjanović je ubijen jer je prigovorio paležu hrvatskih kuća i ubojstvima zarobljenih Hrvata u Kostajnici, koja je dan prije ubojstva okupirana.

Protivljenje je bio dovoljan razlog da tada 43-godišnji inženjer izgubi glavu od svojih sunarodnjaka.

Ubojica bez kazne
– Ubojicu, Dragana Japranina, nisam vidjela nakon što mi je ubio sina jedinca, kojega sam sama podigla i odškolovala. Vratila sam se nakon Oluje da sačuvam kuću za unučad. Najžalosnije je što nitko ništa nije poduzeo da se ubojica kazni – kaže Danica. Od mirovine šalje dio unucima i snahi, a živi od onoga što joj ostane. Strašno joj je kada čuje neistine o tome kako joj je sin izgubio život.

izvor  : Večernji List  19.10.2007

 

 

Još jedna ISTRAGA o srpskim lažima

 

 

  Srbima smetaju Hrvatski branitelji - Srbi   

izvor Večernji list  04.10.2007

 

KRAJIŠKI ODMETNICI  i danas prijete - iz svojih grobova

 

U posljednjoj emisiji  " ISTRAGA " Nove TV  urednica i autorica rekonstrukcija iz Domovinskog rata , Ivana Mandić , otkrila je na Banovini srpske grobove koji usred Hrvatske i dalje veličaju republiku srpsku krajinu i njihove odmetnike koji su bezprizorno početkom 90-ih mučki ubijali nenaoružane hrvatske civile i vojnike na tlu Republike Hrvatske . Prva nam je pomisao bila da kad bi se takvi grobovi s takvim natpisima iz davne 1940. te danas pojavili na hrvatskim grobljima , odmah bi glasno ustala tzv. " pažljiva " međunarodna zajednica i brojne građanske udruge i optužila Hrvate da na svojim grobljima šire nacionalnu mržnju . Čini se da ovakvi natpisi na grobovima kakve Ustav Hrvatske zabranjuje nikoga ne diraju. Pogotovo nikoga u sustavu pravnih institucija RH.

 

Na jednom ste grobu pronašli natpis " Poginuo sam i nije mi žao . Za Krajinu svoj sam život dao. Sad Krajina postoji slobodu. To je ponos srpskome narodu. "

Stihovi su to uklesani na crnoj nadgrobnoj ploči na groblju u Gornjem Klasniću selu nadomak Gline od kojih me u trenu prošla jeza . Hodajući dalje tim pustim grobljem , zaustavila sam se pred grobnicom s čije se me ploče gledala velika čirilična slova :

 " Poginuo za Krajinu `91.

Nisam mogla vjerovati da se nalazim u svojoj Hrvatskoj. Na grob se je položen buketić umjetog cvijeća.Bez sumnje , nov je. Znaći netko ga posjećuje.

 

Kako ste reagirali ?

Molila sam Boga da se probudim iz noćne more jer sam samo tako mogla zalutati na groblje poginulih srpskih boraca- tzv. krajišnika. Uvjerila sam se da ne sanjam, i da nisam zalutala na kakvo seosko groblje u Republici Srpskoj ili Srbiji. Našla sam se u srcu Hrvatske , na Banovini , gdje sam pripremala još jednu u nizu ¨ Priča iz Hrvatske ¨ za emisiju  " ISTRAGA " .

 

Poznato je da je u Gornjem Klasniću, selu nadomak Gline , ali i u samom gradu Glini tijekom Domovinskog rata ubijeno i nestalo 392 hrvatskih civila i građana.

Presudili su im upravo ti krajišnici čija se hrabrost i neustrašivost besramno danas veliča na nadgrobnim pločama groblja u Gornjem Klasniću. Ekipa i ja otišli smo zatim u Hrvatsku Kostajnicu , još jedan grad u kojem se hrvatska neovisnost plaćala krvlju. Zaustavili smo se namjesnom groblju , nadomak brdu na kojem je od četničkog metka u ljeto " 91 . poginuo hrvatski snimatelj Gordan Lederer. Opet sam ostala osupnuta. Na hladnome crnom kamenu jedne grobnice gledalo me isklesano lice krajiškog odmetnika. Odjeven u uniformu vojske republike srpske krajine . U ruci mu prijeteći stoji automatska puška . S nevjericom gledala sam u uniformu i pušku pod čijim je rafalima tijekom okupacije na širem Kostajničkom području skončalo 220 Hrvata. Strašno !

 

Jesu li to jedina groblja sa provokativnim natpisima koje su danas postavili obitelji i prijatelji odmetnika i zločinaca u Hrvatskoj ?

Sigurno ih ima još mnogo. Žalosno je da takav grobni govor mržnje naša hrvatska pravosudna vlast i policija ne reagira. Slične natpise naišla sam na Banovini i u općini Majur , u selu Gornji Hrastovac. Na svježe uređenom grobu jednog poginulog krajišnika odmetnika, uz njegovo ime obitelj je dala isklesati dvoglavog orla s 4 ocila , što je bio službeni simbol tzv. vojske RSK. Tog trenutka sam se sjetila Thompsonovih koncerata i nekih svojih kolega novinara kojima je jedina zadaća na njima pronaći par ustaških znakova iako ih nose ili minorne budale ili provokatori.

 

Ali tada odmah reagiraju razni Zuroffi i drugi " prijatelji " Hrvata trabunjajući o mržnji i sličnom.

Da, naravno, nakon toga na noge se redovito dižu razni međunarodni centri i instituti. Traže se uhičenja, javno se upozorava na mržnju i netolerantnost koja proždire Lijepu Našu . A, ovo ? Što je s ovim ? Zar su grobovi okićeni simbolima kojima se veliča fašistička paradržava normalna stvar ??

 

Doznali smo da ste to pitanje postavili Nikoli Drakuliću , predsjedniku Vijeća srpske manjine za općinu Majur , u kojoj se nalazi i groblje iz Gornjeg Hrastovca.

Očekivala sam da će se predstavnik Srba makar dvjema suzdržanim rečenicama ograditi od sramotnih spomenika . No već prve Drakulićeve rečenice uvjerile su me u moju naivnost. Kad sam Nikolu Drakulića upitala je li normalno da se simbolima tzv. vojske RSK veliča srpska paradržava, on mi je jednostavno odgovorio ; " Pa , on se i borio za to, za svoju zemlju, jer smo imali jake neugodnosti od naših susjeda koji su došli tu i pokupili ljude i pobili ih ¨41. I da to nebi doživjeli ponovo, naši ljudi su stali branit samo svoje selo . "

 

Jeste li ga podsjetili da je samo u Majuru , općini u kojoj je i Drakulićevo selo ,tijekom srpske okupacije ubijeno 23 Hrvata mahom civila.

Naravno da jesam, i mislila sam da će se Drakulić smesti pred krvavom brojkom , eventualno i osuditi zločin koji se ničim ne može objasniti . No od njegova sam se odgovora skamenila ;

" Sve ide po zasluzi. Ti ne pitaš što je tvoj djed radio? Za sto godina ne možemo im vratiti što su učinili u onom ratu. Što misliš koliko je u Jasenovcu poginulo ljudi? Za sto godina. Znači , došo vrag po svoje. "

Došo ¨ vrag po svoje. Drugim riječima - Hrvati su dobili što su i zaslužili. Aktualni izabrani predsjednik Vijeća srpske manjine Drakulić , više se uopće nije obazirao na pitanje zbog kojega sam mu došla. Nastavio je u sličnome jezivome tonu. Pritom mi je naglasio kako govori i u ime onih mlađih sunarodnjaka koji se boje javno istupati. Njega starijega više i nije briga za moguće reakcije. Pokušala sam ga urazumiti i ponavljala sam brojke o ubijenim civilima u takozvanoj krajini. Za mnoge ni danas ne znamo gdje su im kosti. Hoće li se ikad pronaći ?

 

Doznajemo da Vam je taj po hrvatskim zakonima izabrani predstavnik manjina u Hrvatskoj Drakulić na odlasku poručio da Hrvati " koji idu u crkvu ti su opasni , da je to genocidan narod " .

Točno, tada mi se smučilo i prekinula sam razgovor. Dok smo odlazili iz njegovog dvorišta , Drakulić je prstom upro na snimatelja " ISTRAGE " zaprijetivši mu da snimljeni materijal ne smije objaviti . U suprotnom će ga pronaći. Nasmijala sam se i dobacila mu da su t avremena na sreću ipak prošla. Barem se nadam.

 

No vratimo se nadgrobnim spomenicima. Teško je za povjerovati da za postojanje skandaloznih grobova do dolaska vaše ekipe nitko nije znao. Posebno s toga što su mnogi od njih u općinama gdje su Hrvati u većini pa i na vlasti. Je li riječ o nebrizi , lijenosti ili pak takozvanoj političkoj korektnosti po principu " Ne talasaj " , ili sve zajedno .

Očito je da Hrvatskom vladaju dvostruka mjerila. Ne samo da ne vrijede ista mjerila za sve , nego se ni zakoni ne provode . Barem kad su neki u pitanju . Naime Zakon o grobljima je vrlo jasan i decidiran. Na nadgrobnim pločama na grobovima i grobnicama ne može stajati nešto što vrijeđa nacionalne , moralne ili vjerske osjećaje nekog drugoga.

 

Pa ako je sve tako bjelodano jasno, hoće li se išta poduzeti ?! Ili će nadgrobni spomenici i dalje veličati fašističku agresiju na Hrvatsku ?!

Možete li zamisliti da kraj " Kamenog cvijeta " , spomenika jasenovačkim žrtvama osvane spomen ploča kojom se odaje priznanje i veliča hrabrost ustaškog logornika !? Uvjerena sam da bi takav slučaj prerastao u međunarodni skandal. No hoće li međunarodni centri osuditi postojanje spomenika koji promiču totalitarističku ideologiju i slave zločinački krajinski režim ?? Ma , naravno da ne će.

 

Izvor Hrvatski List broj 156.   20.rujna.2007.

 

 

izvor : Večernji list 24.09.2007 godine

 

 

 Novi Sisački Tjednik 20.09.2007 godine

 izvor Sisački tjednik

  

Večernji List 11.09.2007 godine

izvor Večernji list

 

 

MORH: Lončarević greškom 'postao branitelj'

Objavljeno: 28.03.2007 Jutarnji List

ZAGREB - Ministarstvo obrane RH (MORH) priopćilo je danas - u vezi s napisima u medijima kako je nekadašnjem pripadniku srpskih paravojnih postrojba Ranku Lončareviću dodijeljen status hrvatskog branitelja - da je "prilikom automatske obrade podataka i spajanja s podacima baza MUP-a, u Ministarstvu obrane došlo do zamjene identiteta na osnovu pogrešnog matičnog broja".

"Uvidom u evidenciju MORH-a utvrđeno je da se Ranko Lončarević, rođen 1948., ne vodi u evidenciji MORH-a kao pripadnik bilo koje formacije Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata.

Međutim, do pogreške je došlo početkom 90-tih godina, prilikom uspostave evidencije hrvatskih branitelja, kada je nadležni ured za obranu stvarnom hrvatskom branitelju greškom unio matični broj Ranka Lončarevića", navodi se u priopćenju MORH-a.

Naime, dodaje se, "od ukupno 13 znamenki MBG-a (matičnog broja građanina)  nehotično je pogrešno ukrcana sedma znamenka koja određuje godinu rođenja (umjesto znamenke 5 ukucana je znamenka 8) dok je ostalih 12 znamenki potpuno identično.

Time je stvarni hrvatski branitelj u evidencijama MORH-a do uspostave jedinstvenog registra hrvatskih branitelja 2005. godine imao MBG Ranka Lončarevića.

Prilikom automatske obrade podataka i spajanja s podacima baza MUP-a, u Ministarstvu obrane dolazi do zamjene identiteta na osnovu pogrešnog matičnog broja. Posljedica toga je uvrštavanje Ranka Lončarevića na popis hrvatskih branitelja.

Pogreška je uočena i ispravljena te je od Ministarstva branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti zatraženo brisanje Ranka Lončarevića iz Jedinstvenog registra hrvatskih branitelja, poništenje izdane potvrde o udjelu u Fondu hrvatskih branitelja kao i poništenje izdane iskaznice o statusu hrvatskog branitelja.

Iz svega navedenog vidljivo je da je do greške došlo u MORH-u, koji je popis s pogrešnim podatkom dostavio Ministarstvu branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti, te se MORH ispričava hrvatskim braniteljima, ministrici hrvatskih branitelja i hrvatskoj javnosti zbog učinjenog propusta", navodi se u priopćenju Ministarstva obrane RH.

Mediji su početkom tjedna prenijeli tvrdnje sa skupa potpore hrvatskom branitelju Xhavitu Demiquiju u Petrinji, koji ne može dobiti hrvatsko državljanstvo, da je braniteljsku iskaznicu dobio nekadašnji pripadnik paravojnih srpskih postrojba, Ranko Lončarević, iz Petrinje.  (Hina)

 

 

 

Kosor dala status branitelja dragovoljcu vojske RSK

  •  
     
     
Autor: Portal Jutarnji.hr
Objavljeno: 28.03.2007

 

SISAK - Ministrica branitelja i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor potpisana je pod iskaznicu Ranka Lončarevića, rođenog 1948. godine, kojom se Lončareviću dodjeljuje status hrvatskog branitelja Domovinskog rata.

Međutim, od članova braniteljskih udruga doznajemo da Ranko Lončarević nikada nije bio hrvatski branitelj nego srpski dragovoljac. Prije Domovinskog rata radio je u sisačkom hotelu Panonija, a 1991. godine odlazi u Petrinju i postaje pripadnik 31. brigade vojske RSK koja je pripadala 39. banijskom korpusu. Nakon oslobođenja Petrinje u Oluji, Lončarević napušta Hrvatsku i trenutačno živi u Srijemskoj Mitrovici.

Kuverta u sandučiću

U registru hrvatskih branitelja, doznajemo, stoji da je Lončarević svoj braniteljski status stekao kao pripadnik 57. brigade koji je od 26. lipnja 1991. sudjelovao u obrani Komareva. Osim što je Lonačervić greškom upisan kao branitelj Komareva, greška u registru branitelja je i u tome što 1991. nije postojala 57. brigada nego 57. bataljun, a 57. brigada osnovana je tek 1993.

Tvrdnju potpredsjednice Vlade i ministrice branitelja Jadranke Kosor upućenu Jutarnjem listu da "Ministarstvo branitelja nikako i nikada nije dodijelilo status hrvatskog branitelja Ranku Lončareviću iz Petrinje, navodnom pripadniku srpskih paravojnih formacija, jer za to nije niti je ikada bilo nadležno" opovrgava iskaznica na ime Ranka Lončarevića, "hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata", s njenim potpisom. U pojašnjenju ministrica Kosor ističe kako je "registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata sastavljen isključivo prema evidencijama statusa hrvatskih branitelja utvrđenim od strane nadležnih Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova".

Zahtjev za istragu

Članovima Koordinacije udruga iz Domovinskog rata nije jasno kako se mogla dogoditi katastrofalna greška da Ranko Lončarević iz Petrinje, pripadnik terorističke tzv. vojske RSK, dobije status hrvatskog branitelja i braniteljske bodove. To želi otkriti i potpredsjednica Kosor koja je, kako stoji u priopćenju koje je potpisao njezin glasnogovornik Berislav Živković, skandalizirana dodjelom statusa hrvatskog branitelja navodnom pripadniku srpskih paravojnih formacija, uputila dopis ministru obrane Berislavu Rončeviću sa zahtjevom za žurnu istragu o ovom slučaju, kao i zahtjevom za ponovnu provjeru svih podataka u Jedinstvenom registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata koji su u nadležnosti Ministarstva obrane. Koraljka Djetelić
 

Iskaznica stigla na adresu branitelja kojemu prijeti izgon

Da Ranko Lončarević ima status hrvatskog branitelja, saznalo se sasvim slučajno. Obitelj koja živi u kući koju je Lončarević prodao APN-u, u Ulici Đure Tiljka 1 u Petrinji, u poštanskom je sandučiću pronašla kuvertu pristiglu iz Ministarstva branitelja. Gospođa Andrea Živković, čiji nevjenčani suprug kao hrvatski branitelj od 1991. već 17 godina očekuje hrvatsko državljanstvo, ponadala se da je to konačno stigla domovnica za njenog Xhavita Demiqija.

Očaj koji ju je obuzeo kad je vidjela da bivši vlasnik kuće koji je već 12 godina u Srbiji, dobiva braniteljski status i bodove bio je ravan njenom strahu da će njezin nevjenčani suprug i otac njeno dvoje maloljetne djece biti deportiran u Srbiju.



 

 

 

Objavio www.hakave.org , 19.12.2006 godine

Za stravičan masakr u selu Joševica još nitko ne odgovara


Počeli su točno u podne. Neke su žrtve zatekli za ručkom, neke u krevetu, a svima je zajedničko nasilna smrt metkom u glavu. Ubojice su išli redom, od kuće do kuće, počevši od kućnog broja 71 prema natrag. Ubili su u selu Joševici u dolini rijeke Maje, nedaleko od Gline, ukupno 21 Hrvata, civile koji su ostali živjeti u tome selu, među ostalim i zbog obećanja susjeda Srba da ih neće dirati.
O tom masakru, o kojem se u Hrvatskoj vrlo malo zna, a nitko do sada zbog njega nije ni optužen niti osuđen, izvještaj je sastavio major Vlado Ćupović, koji je iz glinskog štaba TO, štabu 3. operativne zone Topusko uputio "Izvještaj o masakru u s. Joševici", pod oznakom "vojna tajna - strogo povjerljivo".
U tome izvještaju major Ćupović piše kako je uviđajem od strane radnika SJB utvrđeno da je ubijeno 19 muškaraca i žena hrvatske nacionalnosti među kojima i četvero djece od 10 do 16 godina starosti. Također su pronađene tri ranjene osobe, koje su otpremljene u bolnicu, od kojih su dvije umrle, a jedna je ostala živa. "Prema poznatim činjenicama, sve su žrtve likvidirane oružjem malog kalibra, a osobe koje su to izvršile, bile su u maskirnim uniformama", napisao je major Ćupović.
Sve jezive detalje hladnokrvne likvidacije civila pozorno je zapisao istražni sudac tadašnjeg Okružnog suda u Glini Nikola Sužnjević (koji je danas gradski vijećnik u Glini). Potanko navodi mjesta ubojstva svih žrtava, a uz svakog ubijenog ističe kako nema drugih tragova nasilja osim prostrijelnih rana glave, u zatiljak, čelo, usta, u sljepoočnicu...
Sudac Sužnjević je devet dana nakon masakra, na Božić 1991. godine, u bolnici u Glini ispitao i teško ranjenu Anu Šiftar, koja je tada imala 70 godina, a ostala je živa unatoč dvjema prostrijelnim ranama glave. Ana Šiftar ranjena je i u ruku, i jedina je u koju su ispaljena dva metka. Ona svjedoči da je negdje iza podneva njezina unuka Ljubica rekla da vojska ide kroz selo.
"Ja sam izašla iz kuće i u grupi vojnika u dvorištu zapamtila jednog visokog s crnom bradom, on im je bio vođa. Kada sam im rekla koga imam u kući, oni su ušli. Unuk Luka upravo se budio jer je došao iz noćne smjene u pekari. Jedan ćelavi s plavom kosom pucao je u unuka Luku i unučicu Ljubicu, a drugi niži pucao je na unuka Paju, na mog brata i mene. Pucnjava se nije čula, čula su se samo zrna kako lete. Ja sam nakon što sam vidjela što oni rade zajaukala, a jedan od njih je viknuo da sjednem na krevet i zatim je meni ispalio metak u usta i ja ništa više nisam osjećala i dok sam padala, ispalio je još jedan hitac koji me je pogodio u ruku i ispod lijevog oka i izašao na rame”, zapisao je istražni sudac Sužnjević.
Masakr u Joševici, kako ističe Jakša Raguž iz Hrvatskog instituta za povijest, nedvojbeni je dokaz genocidnosti velikosrpske politike. Ovdje nije bilo oružanih sukoba, a tadašnji predsjednik općine Jović i vojni zapovjednici jamčili su Hrvatima na okupiranim područjima Gline mir i sigurnost ako ne budu podržavali oružani otpor okupaciji. U selima Joševici, Svračici, Maji i drugim mjestima iz doline rijeke Maje, nije bilo oružanih sukoba.

Počinitelji poznati?
Prema dokumentaciji udruga koje se bave istraživanjem ratnih zločina na Banovini, pokolj u Joševici počinili su pripadnici dviju zloglasnih postrojbi iz glinskog kraja: grupe "Šilt" Siniše Martića i Izviđačko-diverzantske grupe Jose Kovačevića. Navodni počinitelji iz grupe "Šilt" su Siniša Martić, Dragiša Žarković, Nebojša Vignjević i Dušan Martić. U zločinu su, prema rezultatima dosadašnjih istraživanja i iskaza svjedoka, sudjelovali još Bogdan Jednak, Dragan Dabić, Milan Nenadić, Nikola Solar, Stanko Žarković i Ilija Baždar, pripadnici diverzantske grupe Jose Kovačevića.
"Tadašnje okupacijske vlasti obavile su istragu, načinile zapisnike, saslušale svjedoke, ali ništa nisu poduzele u vezi s otkrivanjem počinitelja." - ističe Ivica Pandža Orkan, pukovnik Hrvatske vojske u mirovini, koji uporno prikuplja dokumente o zločinima i zločincima velikosrpske agresije.
Mate Piškor
Jutarnji list
 

 

 

Jutarnji List 27.07.2006 godine

Za pravoslavni blagdan angažirali službeni vojni orkestar tzv. RSK

SISAK - Za pravoslavni blagdan Svetog Ilije, 2. kolovoza, u selu Vlahović pokraj Gline koncert bi trebala održati grupa Momo i Dodir. Taj je bend, tvrde u Koordinaciji braniteljskih udruga iz Domovinskog rata, bio prvi vojni orkestar vojske Republike Srpske krajine.

Njihov je hit na brojnim vojnim proslavama RSK bila pjesma "Njofra" kojom pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu poručuju da "dođe na Baniju i vidi kako braća Srbi biju". Ako MUP i nadležne institucije ne zabrane održavanje koncerta ove grupe, branitelji najavljuju da će ga oni sami spriječiti.

- Branitelji nemaju ništa protiv obilježavanja crkvenog blagdana Sv. Ilije, ali nećemo dopustiti da nastupaju oni koji su širili govor mržnje i koji propagiraju četničke simbole, koji pozivaju na terorizam i ubijanje Hrvata. Spriječit ćemo održavanje ovog koncerta, makar i silom. No, MUP im koncert može zabraniti jer svi članovi benda nemaju državljanstvo ni radne dozvole za nastup, a žive u Srbiji - poručio je umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan.

Iz sisačke policije potvrdili su da je javno okupljanje Policijskoj postaji u Glini prijavila Udruga mladih Vlahović.

- Otkazat ćemo zabavu, a ne znamo ni hoće li se održati zbor. Najavljeni su prosvjedi zbog tog koncerta, a nama to ne treba. Zanimljivo je samo da je taj isti orkestar i lani za Sv. Iliju svirao u Vlahoviću i da nije bilo nikakvih problema, a svi su se dobro zabavljali - kaže Jovica Mraković iz Udruge mladih Vlahović, koji je bio zadužen za organizaciju zabave.
 

 

 

 

Popis žrtava ubijenih u Čojlugu , Balincima i Četekovcu 04.09.1991

 

Magdić Nikola star 58 god - ubijen

Biškupović Ivica star 66 god - ubijen

Vlatković Rozalija stara 92 god - ubijena

Biškupović Ika stara 76 god - ubijena

Rukavina Marko star 59 god -ubijen

Rukavina Manda stara 69 god - ubijena

Biškupović Ivan star 48 god - ubijen

Lovrerenc Mijo star 32 god - ubijen

Butorac Josip star 63 god - ubijen

Borovac Juraj star 65 god - zaklan , furen

Rukavina Ivan star 68 god - zaklan , izvađeno srce

Potočnik Josip star 24 god -ubijen

Butorac Nikola star 34 god - mučen , ubijen

Košorog Duško star 22 god - mučen,ubijen

Starčević Mile star 36 god - mučen, zaklan, zapaljen

Rukavina Marko star 42 god - ubijen

Krupa Adam star 26 god - ubijen

Tonc Josip star 18 god - ubijen

Matičić Marija stara 68 god - mučena , ubijena

Troha Terezija stara 82 god - mučena , ubijena

Sabo Franjo star 59 god - ubijen

Sabo Marko star 28 god - mučen i zaklan

Mlakar Milan star 25 god - ubijen

Pinčar Zlatan star 36 god - ubijen

 

Izvješće o tijeku kaznenog postupka u vezi masakra civila u Četekovcu , Čojlugu i Balincima 

 

Povodom Vašeg dopisa izvješćujemo Vas da se kod ovog suda vodi kazneni postupak u predmetu pod br. K-28/03, protiv opt. Borivoja Lukić i dr., po optužnici Okružnog državnog odvjetništva u Osijeku br. KT-251/91 od 30.prosinca 1993. g., zbog krivićnog djela iz čl. 119 OKZRH u svezi čl. 120 ( ratni zločin ), protiv opt. Borivoja Radosavljevića i dr., po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru br. KT-120/97 od 15. rujna 1997. god , zbog krivičnih djela iz čl. 119. u svezi čl. 120. OKZRH i dr. ( ratni zločin ) i protiv opt. Veljka Vukelića i dr. , po optužnici Vojnog tužiteljstva u Osijeku br. KT-1195/92 od 1-lipnja 1992. god. , također zbog krivičnih djela ratnog zločina.

Optuženo je ukupno 63 osobe, koji su svi nepoznatog boravišta , u bijegu , te je protiv svih određen pritvor i raspisana tjeralica. Tereti ih se da su počinili ratne zločine za vrijeme privremene okupacije sela u okolici Slatine , u drugoj polovici 1991. godine

Izvor : Županijski sud u Virovitici  

 

 

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru iz 1994.godine ; a koja je izmjenjena nakon što je Županijski sud u Virovitici primjenio Zakon o oprostu i obustavio kazneni progon zbog kaznenog dijela oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZ RH ; tereti se 12 okrivljenika iz vojno-političke strukture vlasti na okupiranom području Općine Podravska Slatina da su izdavali naredbe u okviru zajedničkog zločinačkog plana djelovanja, a 32 okrivljenika ( jedan je okrivljenik preminuo) se tereti da su kao neposredni počinitelji sudjelovali u počinjenju kaznenog djela genocida iz čl. 119. i kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 OKZ-a RH te kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122 OKZ-a RH. Okrivljenike se tereti da su od srpnja do prosinca 1991. godine na području Podravske Slatine i Voćina , prethodno naoružani od R.D. - zapovjednika vojarne u Našicama , a svi pridruženi i u sastavu Banjalučkog korpusa tzv.  JNA, kao pripadnici srpskih paravojnih postrojbi odreda  " PAPUK"  i odreda     " ZVEČEVO" ; a prema zajedničkom planu i u namjeri ne samo nasilnog obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske već i odvajanja tog teritorija i stvaranja srpskog državnog i čisto etničkog prostora ; pod zapovjedništvom V.V. - komandanta obrane tzv. " SAO Zapadna Slavonija " , B.R. - komandanta tzv. Teritorijalne obrane Podravska Slatina i dr, namjerno granatirali i bombardirali sela i zastrašivali , zlostavljali, ranjavali i ubijali hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo t epotom pljačkali i progonili stanovnike sela Balinci , Četekovac i Čojlug , što je sve bilo protivno međunarodnim Konvencijama i Protokolima 

Izvor: ŽDO Bjelovar

 

Slatinski petak 06.07.2007 godine

 

Večernji  List  02.07.2007 godine

 

Večernji List 30.06.2007 godine

 

 

Večernji List , lipanj 2007 godine

 

 

Dana 30.06. 2007 i 01.07.2007 snimala se nova rekonstrukcija na području sela : Četekovac , Balinci, Čojlug  , na širem području grada Slatine

  

  Masakr iz 1991 u Slatinskim selima  

 Balinci , Četekovac i Čojlug sela su nadomak Slatine u kojima je TV ekipa emisije Istraga Nove -TV , u dva dana vijerno rekonstruirala događaje iz ratne 1991 godine. Hrvatski vojnici u četničkim odorama, detonacije, pucnjava, palež, jurnjava ulicom i zapomaganje nedužnih i ranjenih civila...to je samo dio atmosfere koja je proteklog vikenda plijenila pažnju lokalnog stanovništva. Uz skroman buđet , pod vodstvom 34 -god. novinarke s gotovo 15-god. iskustvom Ivane Mandić, autorice priloga, snimljene su prave filmske scene. Sve su snimke rađene na autentičnim lokacijama uz detaljne opise svjedoka koji su vidjeli zločine, a osim 20-tak glumaca Hrvatskih vojnika u mirovini kao stalna postava u rekonstrukciju se aktivno uključilo i lokalno stanovništvo. Ratne smo rekonstrukcije počeli snimati s dragovoljcima s banovine uz veliku pomoć Ivice Pandže - Orkana , umirovljenog pukovnika Hrvatske vojske. Inače je poznat kao dokumentarist domovinskog rata i ima zavidnu arhivu videomaterijala i ostalih dokumenata iz takozvane Srpske Krajine . Nakon toga su nam se počeli javljati  pojedinci i udruge sa svih područja Hrvatske ne bismo li i kod njih napravili slične rekonstrukcije. Emisijom želimo podsjetiti javnost da su se takve tragedije na našim područjima  uistinu dogodile a počele su se zaboravljati. Osim toga , meni je najjača motivacija to da zločinci konačno budu procesuirani. Vrijeme je da se saznaju njihova imena i predstave pojedinci koji su počinili zločine. Svi pričaju o tome da kolektivna krivnja ne postoji , što prihvačam, ali dajte nam onda ime i prezime. Netko je bio ovdje u Četekovcu i to napravio. Neka makar na papiru bude zabilježen kao odgovorna osoba za masakr koji se dogodio - kaže nam Ivana Mandić. U subotu 30.6.2007 , rekonstruiran je masakr u Balincima ( sokak) , koji se dogodio 04.09.1991. a potom Četekovac i Čojlug.  Toga su dana četničke horde upale u Balince i Četekovac. Nisu to bile ni jedinice JNA , ni Beli orlovi, kako su u posljednje vrijeme tvrdi. Bili su to stanovnici ovih sela , nekadašnji susjedi. U jednom su danu na nezamislivo monstruozan način ,ubijena 24 što civila , što Hrvatska branitelja. Vađeni im je srce , rezane uši , a večina seljana je zaklana. Grozan je podatak da je jedna od žrtava bila 1899 godište. Dakle u trenutku ubojstva imala je 92 godine. Najmlađi je imao 18 godina-dodaje Ivana Mandić. Za uspijeh svake rekonstrukcije presudnim smatra temeljitu pripremu. Zbog pregledanih videomaterijala koje je dobila za ovo područje , cijelu noć nije uspijela zaspati. Obično se u svakoj rekonstrukciji pojavljuje u nekoj manjoj ulozi , a od svih joj je rekonstrukcija najteže palo snimanje  rekonstrukcije zločina nad obitelji Biščan u Hrvatskoj Kostajnici . Tada su pred očima 16-godišnjaka , ubijeni mama, tata i baka. Na snimanju je dječak ponovo gledao scenu " ubijanaj " svojih roditelja i bake. Proživljavajuči scenu od prije 15 godina , pozlilo mu je. Scene su to koje su mučne  , teške, i kojih se Ivana nemože riješiti tako lako. S glumcima je razvila izuzetnu suradnju , a oni se kaže, već ponašaju kao profesionalci. Za potrebe snimanja rekonstrukcije 20-tak dragovoljaca domovinskog rata došlo je s Banovine. Pomogli su Slavonskim suborcima postaviti se pred kamere. Neki od njih glumili su četnike, drugi stanovnike ili Hrvatske vojnike. Zanimljiv je podatak  da je u početku snimanja takvih rekonstrukcija na Banovini , dok su odijevali odjeću neprijatelja , Hrvatskim vojnicima doslovce pozlilo. S vremenom su znajući koji je cilj rekonstrukcija ratnih događaja, svladali problem i postali nezamjenjivi u snimanju. U Četekovcu je u snimanje bilo uključeno 60 -tak osoba. Među njima i članovi obitelji poginulih. Zahvaljujući " ISTRAZI " , rekonstrukcijama koje u snimili  i prikazali , pokrenuto je nekoliko sudskih procesa, a neki su zbog svog zločina privedeni pravdi. Kako doznajemo,rekonstrukcija će na području Slavonije biti još.

 

Glas Slavonije , Tv -Obzor , Vinko Gazdik

                        

Zahvaljujemo se HVIDR-a Slatina  i HVIDR-a Orahovica na pruženoj  potpori prilikom snimanja u selima Balinci , Četekovac i Čojlug, te mještanima spomenutih sela na ukazanom gostoprimstvu

 

Večernji List 22.05.2007 godine

 

Večernji List 14.06.2007 godine

 

Večernji List 05.06.2007 godine

 

KOHA Ditore  08.04.2007 godine

 

 

Jutarnji List 05.04.2007 godine

SISAK - Hrvatski branitelj Xhavit Demiqi, zahvaljujući  umirovljenom pukovniku Ivici Pandži Orkanu koji je aktualizirao njegov problem, konačno je dobio Rješenje o prijemu u hrvatsko državljanstvo na koje je čekao 17 godina

Ne može se sa sigurnošću reći tko u obitelji Demiqi više očekuje Xhavitovu domovnicu - njegova nevjenčana supruga Andreja ili njihova djeca, no Xhavit već dulje zna što će napraviti kad u ruke dobije taj 17 godina očekivani dokument.

- Prvo ću otići na Kosovo vidjeti svoju obitelj: majku, dva brata i sestru koji su tamo ostali živjeti. Nisam ih vidio 17 godina i nemoguće je reći koliko mi nedostaju - komentirao je Xhavit, držeći u rukama Kirinovo rješenje prema kojem postaje hrvatski državljanin. No, na Kosovo s njim ovaj put neće ići njegova supruga i djeca, nego prijatelj Ivica Pandža Orkan koji mu je u teškim trenucima bio velika potpora. 


Orkan i Xhavit obići će i grob Xhavitova oca i brata, a Xhavit najavljuje da će tu priliku iskoristiti i da zapale svijeću na grobu general-majora OVK Berise Bekima, suborca iz Hrvatske vojske, s kojim je Xhavit bio na ratištu u Komarevu. Nakon povratka s Kosova Xhavit će se, kaže, konačno i oženiti.

No, nakon objave Demiqijeve priče odmah je reagirala ministrica hrvatskih branitelja Jadranka Kosor, a nakon toga i ministar unutarnjih psolova Ivica Kirin koji je i potpisao Rješenje o prijemu u državljanstvo Xhavitu Demiqiju.

- Sada je samo ostalo da MUP odredi jedinstveni matični broj građana i uputi ga Središnjem uredu državne uprave u Zagrebu, a nakon toga će Xhavit dobiti domovnicu države za koju se borio - objasnio je u četvrtak na spontanom okupljanju branitelja kod Spomenika poginulim braniteljima na Kontrobi pukovnik Ivica Pandža Orkan, koji je i najzaslužniji za to što se Xhavitov problem aktualizirao.


 Čuvali ga branitelji jer mu je prijetio izgon
Podsjetimo, Demiqi je 1991. godine, bježeći od JNA, stigao u Hrvatsku i odmah se priključio HV-u, a ne vidjevši svoju budućnost na Kosovu, koje je još uvijek pod patronatom države protiv koje se u Hrvatskoj borio, zatražio je hrvatsko državljanstvo. U međuvremenu je postao otac dvoje djece, no vjenčana mu zvona nisu zvonila jer nije imao dokumente potrebne za sklapanje braka.

Međutim, domovnicu nikako nije dobivao pa su se njegovi prijatelji iz ratnih dana okupili i odlučili mu pomoći. Prozivali su, okupljeni ispred Demiqijeve kuće, resorna ministarstva tražeći njegov upis u državljanstvo kako tijekom travnja, kad mu je istjecala dozvola za privremeni boravak, ne bi bio deportiran na Kosovo. Branitelji su bili spremni i na stražarenje kako se Demiqija ne bi deportiralo. 

 

 

 

Jutarnji List 26.03.2007 godine

Hrvatskom branitelju prijeti izgon u Srbiju

PETRINJA - Ako mu ministar Ivica Kirin do kraja mjeseca ne izda rješenje o stjecanju hrvatskoga državljanstva, hrvatski branitelj Xhavit Demiqi (36), koji je 1991. godine s Kosova došao braniti Hrvatsku, bit će deportiran u Srbiju.

Ni nakon 17 godina u Hrvatskoj i brojnih zamolbi za dobivanje državljanstva, Xhavit nije postao državljanin zemlje za čije se oslobođenje godinama borio.

- Naoružane straže sastavljene od branitelja čuvat će našeg suborca Xhavita Demiqija. Nećemo dopustiti njegovu deportaciju iz Hrvatske u Srbiju jer se protiv te Srbije rame uz rame borio s nama u Domovinskom ratu.

Zato tražimo da ministrica Jadranka Kosor odmah napiše mišljenje, sukladno članku 12. Zakona o državljanstvu, po kojem postoji interes za njegovo primanje u hrvatsko državljanstvo i odmah to uputi ministru Kirinu. Tek na osnovi toga Kirin može dati potpis za upis Demiqija u hrvatske državljane - zatražio je umirovljeni pukovnik Ivica Pandža Orkan.

Xhavit cijelu situaciju doživljava tragično, a sa suzama u očima govori kako se zbog svega ovoga osjeća loše.

- Živim sa strahom da će me deportirati. U Hrvatsku sam došao sa starom osobnom s Kosova, priključio se Hrvatskoj vojsci, a od 1993. godine tražim upis u hrvatsko državljanstvo - samozatajno priča Xhavit.

A dok hrvatski branitelj Xhavit čeka državljanstvo, tvrdi Ivica Pandža Orkan, pripadnici vojske RSK dobivaju potvrde da su bili branitelji i braniteljske bodove. Riječ je o nekadašnjem vlasniku kuće u Petrinji koju je od njega otkupio APN i dao je Xhavitu na korištenje, Ranku Lončareviću.

- U svom poštanskom sandučiću pronašli smo braniteljsku iskaznicu i ponadali se da je konačno riješen naš problem. Onda smo shvatili da je tu iskaznicu i braniteljske bodove dobio bivši vlasnik kuće koji je bio u vojsci RSK i koji je preko posrednika prodavao kuću jer se bojao doći u Petrinju.

Nismo mogli vjerovati da hrvatsko Ministarstvo branitelja četniku daje braniteljski status, a mom mužu, koji se borio za ovu državu i koji želi ostarjeti u njoj, ne dopušta da postane naš državljanin - ustvrdila je ljutita Andrea Živković s kojom Xhavit živi već 14 godina. Imaju i dvoje djece koja nose očevo prezime Demiqi, no u bračnu luku još nisu uplovili jer Xhavit nema dokumente.

S obzirom na to da ova obitelj živi od 1500 kuna socijalne pomoći i dječjeg doplatka, Koordinacija udruga iz Domovinskog rata Sisačko-moslavačke županije najavljuje kako će oni organizirati humanitarnu akciju ispred zgrade Policijske uprave i skupiti 1600 kuna, koliko treba platiti za Domovnicu

Osiguranje da, državljanstvo ne

- Godinama vadimo dokumente kako bi on dobio državljanstvo. Tražio je i ispis iz državljanstva Srbije, u njihovu veleposlanstvu u Zagrebu, no oni su mu to odbili dati. Zanimljivo je da, kao branitelj, ima zdravstveno osiguranje i da je dobio kuću od APN-a, a ne može dobiti državljanstvo. Zadnje što su tražili jest potvrda o nekažnjavanju i ratni put, što smo dostavili, pa se nadamo da će se sve riješiti do kraja mjeseca - rekla je Xhavitova nevjenčana supruga Andrea Živković.

 

 

 

 

Slobodna Bosna 15.02.2007 godina 

PORTRET BALKANSKOG BIZNISMENA
Ko je ojadio radnike “Bimeksa”
DRAGAN ČIČIĆ, KUPAC I GROBAR “BIMEKSA”
Štrajk radnika “Bimeksa” ponovo je skrenuo pažnju na skandaloznu prodaju ovog brčanskog preduzeća za samo 200 KM i obećanja basnoslovnih ulaganja; naš novinar istražio je poslovni put kontroverznog biznismena Dragana Čičića koji je privatizirao “Bimeks”
 

Dvije stotine obespravljenih radnika predratnog brčanskog mesnog giganta Bimeks otpočelo je prošle sedmice opći štrajk, zahtijevajući od gradonačelnika Brčko Distrikta BiH Mirsada Đape da se ispravi nepravda koja im je nanesena u procesu privatizacije. Radnici su tražili izmirenje dugovanja (u iznosu od 2.400.000 KM), ali nakon dva sastanka u Vladi Distrikta za radnike je tek uslijedilo pravo razočarenje - Novi Bimeks, nastao u procesu privatizacije u oktobru 2005. godine, nije preuzeo nikakve obaveze prema radnicima Bim Galamesa, što je ime koje je dobila njihova nekada vrlo uspješna kompanija nakon što ju je 1999. godine pod tim imenom registrovao Dragan Čičić, bosanski tajkun sa razgranatim poslovima u Srbiji i Hrvatskoj.

PRODAVANJE MAGLE RADNICIMA
Podsjetimo, ugovorom o dokapitalizaciji Bimeksa iz 1999. godine srbijansko-bosansko-hrvatski tajkun Čičić uzeo je u zakup brčansku industriju mesa, obavezujući se usto da će uposliti radnike i pokrenuti proizvodnju. Bh. proizvođači mesa u to vrijeme, zahvaljujući nagloj ekspanziji proizvodnje, počeli su izrastati u velike kompanije kao što su Koko Džada iz Gračanice i Akova Grupa iz Sarajeva, zainteresovane da uđu u Bimeks i pokrenu proizvodnju (čak su i potpisani određeni protokoli), ali je ipak pravo da postane vlasnik ovoga preduzeća pripalo kontroverznom biznismenu Draganu Čičiću. Isplaćujući plaće radnicima (bez obzira što oni nisu radili, niti su pokrenuli proizvodnju), on je u periodu nakon preuzimanja Bimeksa kupovao socijalni mir. Međutim, Čičić jee kasnije uposlene radnike ili otpuštao ili je odbio da isplaćuje njihove plaće. Vlada Distrikta je, međutim, i pored toga što je tako bezobzirno kršio odredbe sporazuma, donijela odluku da Bimeks proda Čičiću za 200 konvertibilnih maraka(?!).Tako je nekadašnja brčanska mesna industrija Bimeks prešla u većinsko vlasništvo d.o.o. Galamesa, čiji je vlasnik Dragan Čičić. Prema ovom sporazumu, u novonastalo preduzeće BIM Galames u prvoj godini bi trebalo investirati šest, a do 2009. godine još četiri miliona maraka, prije svega u nabavku opreme i izgradnju objekata. Tokom potpisivanja ugovora u oktobru 2005. godine Čičić je kazao kako je vrijednost preuzetih obaveza tek mali dio onoga što treba uložiti u Bimeks kako bi “ponovo bio moćan kolektiv na radost lokalne zajednice, ali jednako respektabilan u BiH i regionu”.

ČIČIĆEVA DUGOVANJA I POTRAŽIVANJA
Prije nego što se (1999. godine) u Brčkom pojavio kao “strateški” partner za pokretanje preduzeća Bimeks, Čičić je već bio upleten u nekoliko afera u Bosni i Hercegovini. Prema tvrdnji Milenka Vračara, bivšeg predsjednika Nove banjalučke banke, a potom ministra finansija RS, Čičić je Kristal banci ostao dužan više od dvadeset miliona maraka: “Gospodin Dragan Čičić je ostao najveći dužnik Kristal banke i njegov dug je veći od 20 miliona maraka. On više nije u RS, a gospodin Milorad Dodik mu je svojim nalogom Kristal banci dok je bio premijer direktno omogućio da koristi te pare, bez obzira na to što on nije bio u kreditnom odboru te banke”, izjavio je Vračar medijima u RS. Povratak Milorada Dodika na čelo Vlade Republike Srpske prošle godine podudara se sa početkom nove ere poslovanja Dragana Čičića te njegovim ulaskom u brčanski Bimeks. Krajem prošle godine Čičić je podnio tužbu protiv Republike Srpske tražeći 41 milion maraka, što je najveći odštetni zahtjev pokrenut pred pravosuđem u RS. Spomenuti iznos, kako je tvrdila odbrana Dragana Čičića, nastao je tokom realizacije ugovora između Galamesa i Ministarstva odbrane Republike Srpske o obezbjeđivanju hrane za vojsku, a drugi dio „duga“ vezan je za štete koje su nastale u Čičićevom preduzeću Zmijanje plast u Banjoj Luci, koje je zbog blokade tokom 2001. godine pretrpjelo ogromne štete. Blokada je, inače, nastupila nakon izvršene inspekcijske kontrole i nalaza u kojima se dokazivalo niz pronevjera Dragana Čičića.

 IMA NEKA TAJNA VEZA
Prije dolaska u BiH i pokretanja preduzeća Zmijanje plast, te ulaska sa preduzećem Galames (registrovanim u Beogradu) u Ministarstvo odbrane, Dragana Čičića su za BiH vezale mnoge druge veze koje su se temeljile prvenstveno na poslovima vezanim za vojsku. Podsjetimo, ovaj Sanjanin, rođen prije pedeset godina u selu Kijevo kod Sanskog Mosta, zahvaljujući izvjesnom Milutinu Baltiću, rodom ispod Grmeča, dospio je u Petrinju, gdje postaje prvi suradnik Borislava Mikelića, direktora kompanije Gavrilović. U predratnim godinama Mikelić je zahvaljujući tvornici mesa i mesnih prerađevina Gavrilović postao autonomni vladar Petrinje, po principu kako je to u Krajini bio Fikret Abdić sa Agrokomercom, ili u Podrinju Rajko Dukić sa Rudnikom boksita. Zahvaljujući Mikelićevoj politici i preferiranju srpskih kadrova (Petrinja je poslije Drugog svjetskog rata imala ispod deset posto Srba, da bi devedesetih godina procenat porastao na preko sedamdeset), Dragan Čičić je dobio i svoju šansu. Početkom devedesetih Mikelić ostvaruje izvrsne veze sa Beogradom i postaje čovjek od visokog povjerenja Slobodana Miloševića, a kompletnu njegovu politiku na terenu provodi upravo Čičić. Obavještajne službe u Hrvatskoj Čičića su označile kao ključnu osobu u pripremi rata u tzv. Republici Srpskoj Krajini (RSK). Naš izvor u Petrinji tvrdi da je Čičić policajce MUP-a Republike Hrvatske koji nisu htjeli prihvatiti novi ustavno-pravni poredak primio u svoju firmu Drvoplast, koja je kasnije iznjedrila najznačajnije borce tzv. Republike Srpske Krajine (RSK). Čičić se, prateći Mikelića, približava Miloševiću i za njega radi prljave poslove, prije svega na diskvalifikaciji Milana Babića i postavljanju Milana Martića na čelo RSK. Kao nagradu za ove poslove Borislav Mikelić dobija mjesto predsjednika Vlade RSK, a Dragan Čičić preuzima ključne poslove u RSK.

PRIJATELJSTVO SA ARKANOM
Iako se pojavio kao nezavisni kandidat na izborima 1993. godine, Čičić ostaje Mikelićev čovjek. Interesantno je da se već tada Srbima u Krajini on predstavlja kao poslovan čovjek koji se bavi proizvodnjom i preradom plastike, preradom drveta, zatim metala, te da je pripremljen da se bavi bankarskim poslovima. Također, u svoju biografiju unosi podatak da već posjeduje benzinsku pumpu.”Nikome nije jasno kako se Čičić domogao svega toga, kada znamo da je on pred rat bio obični mesar, a kasnije vlasnik Drvoplasta. To što je naveo u biografiji da se bavio preradom metala vezano je za njegov angažman u namjenskoj industriji, gdje je bio čovjek koji je radio na proizvodnji raketnih sistema, u kojima se na kamion instalirala velika avio-bomba, koja bi bila lansirana na gradove. Takvim bombama gađana je Bosna, ali i Zagreb.” Ovo su za Slobodnu Bosnu kazali naši sugovornici u Petrinji. Prema njihovim informacijama, Čičić se u vrijeme rata intenzivno bavio švercom nafte preko Hrvatske. Upravo je na ovaj način, uvozom hrvatske nafte u Srbiju, razbijana blokada prema Srbiji, koja je bila uspostavljena na Drini. U stenogramu sa jedne sjednice Skupštine općine Petrinja, održane u januaru 1995. godine, Čičić priznaje da je bio inicijator sječe šuma u RSK, koju je ovako opravdavao: “Stvorićemo jednu ekonomsku korist za vojsku, u koju smo se dogovorili da ćemo kupiti na prvom mjestu čizme, pa onda odjeću, pa ćemo onda sredstva veze, akumulatore i ovdje su ljudi ozbiljni, gdje smijem kazati, četiri stotine raketnih motora, da opremimo one rampe koje su za lansiranje avionski bombi“.
Interesantno je da je Dragan Čičić u Lici, u mjestu Plaški, stupio prvi put u vezu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Vlasti u Srbiji istraživale su početkom 2001. godine krađu drveta iz RSK, koju je navodno organizirao Čičić sa Arkanom i Goranom Hadžićem. Zapravo, prijateljstvo sa Arkanom odredit će njegov poslovni put.
Pored toga, hrvatske udruge branitelja smatraju Čičića odgovornim i za skrivanje masovnih zločina: samo petnaest metara od njegove vikendice u Baniji pronađena je masovna grobnica u kojoj su bili sahranjeni strijeljani Hrvati, njih sedamnaest.

BIJEG IZ HRVATSKE I POVRATAK U REPUBLIKU SRPSKU
Nakon pada RSK Čičić odlazi u Beograd, odnosno Kraljevo, gdje nastavlja da se bavi biznisom. Tamo osniva svoja preduzeća Zmijanje-plast i Galames. Ratna prijateljstva i veze sa porodicom Milošević uvest će ga u JUL, stranku Mire Marković, te uskoro postaje njihov najznačajniji sponzor. Direktor Čičićevog Galamesa postaje Borislav Mikelić, koji će na ovoj poziciji ostati sve do akcije „Sablja“, kada ga hapse i zatvaranju, povezujući ga sa finansiranjem klana koji je likvidirao premijera Zorana Đinđića.
Na zaprepaštenje svih, Dragan Čičić se poslije rata vratio u Hrvatsku, i to sa zahtjevima da od Razvojnog fonda Republike Hrvatske dobije kredit za pokretanje proizvodnje u preduzeću Drvoplast Petrinja. Zahvaljujući dobrim relacijama u Fondu on i dobija kredit od 28 miliona kuna, sa kamatom od samo tri posto. Međutim, ovo će izazvati žestoku reakciju u Hrvatskoj, posebice kada se saznalo da je Čičićev račun bio blokiran u vrijeme kada su sredstva navodno prebačena na račun Drvoplasta, tako da se nije moglo ući u trag gdje su zapravo uplaćena. Sposobnost kupovanja ljudi na položajima pokazala se kada da je u ovoj aferi deblji kraj izvukla županica Marina Lovrić, koja je bila na čelu uprave Čičićevog preduzeća, kada je on preuzeo sredstva od Razvojnog fonda i prema svim sumnjama u Hrvatskoj prebacio ih u Srbiju. Postoje čak spekulacije da je u to vrijeme Čičić kupio stan u Londonu. Kao zalog za kredit Čičić, odnosno njegova supruga Đurđica, stavili su kompletan Drvoplast, tako da je on svoje preduzeće, za koje se u Zagrebu tvrdi da je procjenom vještaka precijenjeno, dobio gotov novac i otišao iz Hrvatske.
Trenutno Državno odvjetništvo RH vodi postupak protiv Čičića, ali je on nedostupan, jer se nalazi u Srbiji, odnosno u BiH. Naš izvor u Zagrebu tvrdi da Čičić ima državljanstvo BiH po rođenju, hrvatsko po mjestu u kojem ga je zatekao rat, a srbijansko po mjestu u kojem posljednjih desetak godina živi. U životu su ga pratile afere, prevare, kupovina ljudi i tvornica. Da li će njegov dolazak u Brčko promijeniti bilo što, teško je pretpostaviti, ali sudeći po prvim koracima i milionima koje je dobio za malo para, sve će ostati isto.

Buran privatni život
ČIČIĆ OD MUŽA ODVEO ŽENU I DIJETE!?
Resor državne bezbjednosti Banije u maju 1992. godine sačinio je službenu zabilješku u kojoj su registrirali dolazak na ovaj prostor generala Bijukovića iz Beograda, koji je imao zadatak da u RSK napravi red, prije svega na uspostavi civilne vlasti. Međutim, kako su zabilježili operativci bezbjednosti, Bijuković ulazi u privatne relacije sa Draganom Čičićem: “General Bijuković upleo se u privatne odnose na Baniji, koji se tiču privatnika petrinjskog Dragana Čičića, koji je u Kraljevu otvorio pogon za preradu plastike i Sanader Dragana i Sanader Milana. Gore navedeni Čičić oteo je ženu od Sanader Milana, sa ženom je odveo i dijete. Tada je ekipa Sanader otišla u Kraljevo i otela dijete i vratila ga ocu na Baniju. General Bijuković je angažiran od strane Čičić Dragana da provede sudskim putem vraćanje djeteta sadašnjoj ženi Dragana Čičića. General Bijuković je preko suca Ane Ercegovac iz Petrinje isposlovao presudu u korist Dragana Čičića. Za to je navodno od Dragana Čičića bio nagrađen. Po našim saznanjima general je kupio u Beogradu dva vojna stana. Informaciju nam je u subotu 9. 5. potvrdio Vujičić Dragan Bego, po povratku iz Beograda. Sudac Ana Ercegovac je znatno lošije prošla u svemu tome, naime pucano je na nju, metak joj je prošao kraj glave, a njezina advokatska kancelarija u Petrinji je minirana i raznesena eksplozivom“.
U ovoj zabilješci se Čičić spominje na još jednom mjestu, gdje se potvrđuju njegove veze sa Beogradom i Generalštabom JNA: “Dragan Čičić preko nekoga u Generalštabu u Beogradu (general Adžić) uz pomoć komandanta 622. motomehanizovane brigade u Petrinji puk. Slobodana Tarbuljaka izvezao je iz Petrinje svoje pogone za preradu i proizvodnju plastike (strojeve) i veliku količinu sirovine za plastiku (granulat). Navodno, pukovnik S. Tarbuk je za ovo nagrađen namještanjem četvorosobnog stana u Kragujevcu. Po izjavama mnogih, onog momenta kada je Dragan Čičić ušao sa novcima na područje Banije, kao da je bomba pukla među narodom. Dragan Čičić je plaćao jednu jedinicu koja se nalazila u njegovim stambenim prostorijama i fabrici da to čuvaju i paze“.
Ivan Krndelj, dopredsjednik skupštine distrikta Brčko
“ČIČIĆ JE REKAO RADNICIMA: POPUŠIT ĆETE”!!!
“Greške vezane za Galames pravljene su još u vrijeme dok je ovo preduzeće snabdijevalo Robne rezerve Republike Srpske. Tada je Čičić navodno investirao u Bimeks velika sredstva, prije svega za osposobljavanje linije za konzerviranje mesnih proizvoda i na taj način mu je Vlada ostala dužna oko dvadeset miliona maraka. Znam da je tužbeni zahtjev, koji je još na sudu, postavljen na oko osamnaest miliona maraka. Problem je što Vlada sve to prihvata bez realne provjere. Mislim da se sada radi samo o poravnanju, da je sada Vlada dala Bimeks za dvije stotine maraka da bi se izbjeglo ovo plaćanje dugova. I to nije problem, da se da neka tvornica i bez novca, ali da se proizvodnja pokrene, međutim, ovdje su namjere potpuno jasne: njegovi radnici su na ulicama, a radili su pošteno i sada nitko ne želi da im stvarno pomogne. Zato se ostavlja prostor sumnji da ovdje nije sve regularno. Nevjerovatno je, ali radnici tvrde da im je on otvoreno rekao: popušit ćete! Nažalost, izloženi smo i drugim sličnim privatizacijskim marifetlucima. Primjerice, imamo tvornicu Tesla, koja je pretvorena u salu za svadbe i prodaju namještaja, a Vlada je još oprostila pola miliona maraka. To je međutim model privatizacije koji je uspostavio bivši supervizor Henry Clark i sada mi trpimo.”

 

 

Jutarnji Liat   31.01.2007 godine

Tuže državu jer još nema optuženih za ubojstvo 66 Hrvata

SISAK - Mještani sela Joševica i Glinsko Novo Selo podižu tužbu protiv Republike Hrvatske jer nadležna državna tijela nisu ništa učinila da otkriju tko je ubio 66 civila Hrvata u tim mjestima 1991. godine, gdje su tijela ubijenih osoba, te da se kazne počinitelji jednog od najstravičnijih ratnih zločina u Domovinskom ratu.

U ime preživjelih mještana ovih dvaju sela, Ivan Horvatić iz Glinskog Novog Sela (60) i Zlatko Škrinjar iz Joševice (47) pripremaju potrebne dokumente za tužbu, a zastupa ih Darko Rogan, odvjetnik iz Zagreba.

- Lani smo obilježili 15 dugih godina otkako nema naših najmilijih, i čvrsto smo odlučili da više nećemo sjediti skrštenih ruku. Pokušat ćemo tužbom prisiliti odgovorne da pokrenu proceduru progona i kažnjavanja ubojica naših roditelja, braće, sestara, djece, prijatelja, te da konačno otkrijemo gdje su tijela ubijenih, da ih možemo ljudski pokopati i bar tako pronaći potrebni mir - ističe Ivan Horvatić, kojem je u Glinskom Novom Selu ubijen otac, a kao branitelj Petrinje poginuo mu je sin.
U akciji prikupljanja dokumenata iz srpskih izvora, koji se odnose na zbivanja u Joševici i Glinskom Novom Selu, sudjeluje i pukovnik HV-a u mirovini Ivica Pandža Orkan, koji je do sada prikupio vjerojatno najbogatiju zbirku dokumenata o nikada rasvijetljenim zločinima počinjenim na okupiranim dijelovima Hrvatske i nikada kažnjenim zločincima, počiniteljima tih zločina.

Pokolj u Glinskom Novom Selu dogodio se u dva dana listopada 1991. godine. Prvi put su pripadnici postrojbi TO-a Petrinja i TO-a Glina upali u selo 3. listopada, po nalogu tadašnjeg predsjednika SO-a Glina dr. Dušana Jovića i "oficira bezbednosti" Stanka Palančanina. Išli su redom po kućama i pobili 11 ljudi. Sredinom listopada uslijedio je drugi napad, koji je vodio oficir JNA Duško Malović. Pokupili su sve preživjele mještane i doveli ih do društvenog doma u mjestu. Muškarce su odmah odvojili i strijeljali, a žene i djecu zatvorili su u podrum doma i pobili. Nakon rata pronađeni su posmrtni ostaci 11 ubijenih 3. listopada, koji su ostavljeni nepokopani na mjestima gdje su ubijeni, da ih razvlače psi i divlje životinje. No posmrtni ostaci 22 ubijenih sredinom listopada nikada nisu pronađeni i nitko ne želi otkriti gdje su pokopani.

- Iako je tijelo mojeg oca identificirano, borit ću se da doznam istinu o tome tko ga je ubio dok sam još živ, jer je sve manje živih svjedoka tog doba - ističe Ivan Horvatić.

- U mojem selu Joševica u jednom danu, 16. prosinca 1991., ubijen je 21 Hrvat, civil, a ukupno je tijekom okupacije u tom selu ubijeno 30 ljudi. Ubojice su išli redom od kuće do kuće i ubijali sve koje su zatekli - ističe Zlatko Škrinjar. Škrinjar i Pandža dodaju kako su okupatorske vlasti sastavile zapisnik s očevida o tom masakru, te postoje čak i dokumenti JNA o postrojbama i pojedinicima koji su od Hrvata očistili dolinu rijeke Maje.

'Vrijeme ne radi za nas, nego za ubojice'

Podnijet ćemo tužbu jer država ne čini dovoljno da se zločini rasvijetle, ističu Pandža, Škrinjar i Horvatić.

 - Vrijeme ne radi za nas, nego za ubojice. Žurno ćemo djelovati kako bismo prikupili iskaze što više svjedoka koji nešto znaju o tim događajima, želimo da se to i objavi da bi javnost u Hrvatskoj, ali i Srbiji i BiH doznala da u njihovu susjedstvu žive ljudi osumnjičeni za najgrozomornije zločine u Joševici i Glinskom Novom Selu - ističe odvjetnik Darko Rogan.


 

 

 

Večernji List 17.01.2007 godine

 

Novi Sisački Tjednik , siječanj 2007 godine

 

Večernji List 08.12.2006 godine

 

Večernji List 28.09.2006 godine

 

Večernji List 28.09.2006 godine

 

 Večernji List 19.09.2006 godine

Dubica puna četnika sa šubarama i šajkačama

U Hrvatskoj Dubici , Cerovljanima i Baćinu u tijeku je snimanje rekonstrukcije zločina za emisiju Istraga NOVA TV . Riječ je o zločinu nad Hrvatima koji je počinjen 20.listopada 1991 godine kada su pobunjeni srbi pozvali Hrvate iz tih naselja na " sastanak " i potom ih zatočili , a sutradan ih autobusom povezli prema Hrvatskoj Kostajnici . U Baćinu su ih presreli pripadnici jedinice za posebne namjene kojom je zapovjedao Stevo Borojević i poubijali . Tijela su ležala na mjestu ubojstva nekoliko dana , a potom je bagerom načinjena  grobnica na obali Une , u koju je bačeno 56 tijela . Ta su tijela nađena i ekshumirana . Dosad je identificirano  36 osoba - kaže Ivica Pandža Orkan , koji u rekonstrukciji glumi Momčila Kovačevića , zapovjednika Martićevaca , a Veljka Radunovića , vojnog zapovjednika glumi Željko Kardaš . Cijela Hrvatska Dubica i okolna naselja u znaku su rekonstrrukcije . U snimanju sudjeluju brojni mještani koji disciplinirano slušaju Orkanove upute , koji je proučio sve detalje toga zločina , a potom svi spremno staju pred kamere . Većina ih je u tom zločinu nad civilima , ponajviše starije dobi , izgubila nekog od obitelji . Tako nikomu , osim prolaznicima nije bilo čudno što se gradom šetaju osobe u odorama srpske paravojske tzv. SAO Krajine , odnosno Belih Orlova koji su tu klali . Putnici koji su prolazili prema graničnom prijelazu bili su zapanjeni i mnogi su u strahu pritiskali papučicu vozila do kraja kako bi se što prije odmaknuli od naoružanih , dugokosih i prljavih četnika , neobrijanih Martićevaca i pijanih pripadnika srpske paravojske , koji su se šetali ulicama te dovikivali i mahali oružjem . Rekonstrukcija ubojstava u Pounju neče biti cjelovita jer manjkaju detalji o zločinu nad mještanima Baćina . Naime , u grobnici s 56 tijela nema tijela Baćinaca . Njih se 30-tak još vode kao nestali , a brojna probna iskapanja u potrazi za pojedinačnim ili masovnim grobnicama nisu dala rezultata . Potraga se nastavlja i prema izjavi pukovnika Ivana Grujića , predstojnika uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu Obitelji , Branitelja i međugeneracijske solidarnosti , neće prestati dok se ne rasvjetli sudbina tih ljudi . Inaće rekonstrukcije u Istragama TV NOVA dosad su obuhvatile i Kostriće u kojima su srbi pobili sve stanovnike . U Banovini je mnogo masovnih  grobnica s više od 10 tijela . Nađene su na Vili Gavrilović , u kojoj su srbi pobili zarobljene pripadnike Hrvatske vojske , a postoje i na Glinskom području te na Kostajničkom . Veće se masovne grobnice mogu naći i u Donjem Hrastovcu kod Sunje , Glinskom Novom Selu i brojnim drugim mjestima , istraženim i neistraženim . U Banovini se još traga za 300-tinjak nestalih osoba , koje vjerojatno više nisu žive . Mnogi od njih su vjerojatno pokopani u šumama Zrinske Gore i proći će još dosta vremena dok se ne otkriju svi koji su na popisu nestalih . Dosad je u Županiji nađeno nekoliko stotina ubijenih civila i Hrvatskih Branitelja za kojima se tragalo od Oluje.Željko Grgurinović

 

 

Novi Sisački Tjednik 21.09.2006 godine

Filmska optužnica protiv Dubičkih i Kostajničkih srpskih ratnih zločinaca 

 

Četnik u centru Hrvatske Dubice ! Eno  četnika dolje u centru , u ulici Hrvatskih domobrana , kod Hrvatskog doma . Ima veliku crnu šubaru  s četničkom kokardom na glavi , sa " vlajnom u rukama " i velikim nožem oko pasa . Jeste li vidjeli " belog orla " u centru ? Stajao je na cesti i zaustavljao promet ! Takva priča pronjela se prošle subote , 16.09. , Hrvatskom Dubicom i cijelim pounjem . Krenule su priče s raznim varijantama , od onih da su četnici prešli Unu i došli u Hrvatsku Dubicu , da se dogodila " srpska agresija " , do istinite verzije da se u njihovom mjestu snima film . Međutim , doista nije bilo razloga za bilo kakav strah od bilo koga , jer su stanovnici Hrvatske Dubice i okolnih sela bili ranije obavješteni da se tog dana u njihovom mjestu i kraju snima TV film , te da Hrvatski Dragovoljci Domovinskog rata glume četnike . Odore neprijateljske vojske bili su muzejski i filmski eksponati i rekviziti  ili osobni ratni trofeji , koje su za potrebe filma obukli Hrvatski Dragovoljci Domovinskog rata . Oružje je bilo pravo ali je municija bila manevarska , tako da se nikome ništa nije moglo dogoditi . Ekipa TV emisije  " ISTRAGA " NOVA TV , nakon snimljenih epizoda rerkonstrukcija zločina  u Joševici kod Gline i Kostrićima kod Majura , snimala je u subotu , 16.rujna u Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici i u nedjelju 17.rujna u Hrvatskoj Dubici i Baćinu TV seriju " REKONSTRUKCIJE " o velikom i strašnom srpskom ratnom zločinu u Domovinskom ratu u Baćinu kod Hrvatske Dubice koji su pripadnici srpske paravojske i JNA počinili 21.listopada 1991 godine . Tog strašnog " četnika " sa šubarom i kokardom , te automatom u ruci , čija je pojava u centru Hrvatske Dubice izazvala znatiželju ali i razne komentare , za potrebe filma odglumio je Hrvatski Branitelj iz Siska Zlatko Žugaj , tajnik Županijske Podružnice Udruge hrvatskih branitelja lječenih od PTSP-a Sisačko - Moslavačke Županije . Glumci uloga ostalih Dubičkih četnika bili su istaknuti i poznati Hrvatski Dragovoljci , časnici i branitelji Ivica Pandža Orkan , Željko Kardaš , Dubravko Hrvojić , Antun Jozić , Mijo Malović , Dubravko Habulin , Rambo , Đurđica Jurić , Coka , i drugi , dok su civile glumili domaći ljudi iz Dubičkog kraja , obučeni u tradicionalnu lokalnu odjeću . Prošle subote , 16.rujna snimanje je počelo u Društvenom Domu u Cerovljanima kod Hrvatske Dubice . Napravljena je vjerna filmska rekonstrukcija događaja od prije 15 godina . Hrvatski dragovoljci Domovinskog rata glumili su postrojbu četnika iz Cerovljana , koju je u to ratno doba vodio Dubravko P. , koji je bio predsjednik  mjesne zajednice i komandant civilne zaštite Cerovljana . Bivši Hrvatski ratnici među kojima je dio ranjen , a neki i više puta u borbama s četnicima u obrani suvereniteta Hrvatske domovine i države u Domovinskom ratu , odglumli su i komandira srpske paravojske Borojevića , četnjikušu Kaću , te druge pripadnike srpske paravojske ( Konjevića , Velimira , Grubera , Krivošića ... ) . Hrvatske civile iz Cerovljana , četnici su , prema rekonstrukciji događaja , pokupili u njihovim kućama 20.10.1991 godine , tjerajući ih na sastanak u Dom , gdje su ih držali dan i noć . Nisu im dali niti piti , niti jesti , niti ići na zahod . Oteli su im sve zlato i nakit . Razbojnički su im oteli satove , skidali prstenje s ruku , zlatne lančiče oko vrata , osobito one s katoličkim križevima . Kada bi netko zaspao , kada bi ga , kako se kaže , prevarile oći , čuvari bi ih boli oštrim i dugačkim noževima . Sutradan su ih kao stoku potrpali u vojni kamion i odvezli u vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici , u koji su tijekom 20.listopada 1991 godine također , bili dovedeni Hrvati iz Hrvatske Dubice . Njihovo privođenje u vatrogasni dom , srpska okupatorska vlast organizirala je na temelju odluke koju je okupatorsko rukovodstvo Dubice 18.10.1991 donjelo na sastanku u Poljoprivrednoj zadruzi . Prema snimljenoj rekonstrukciji tog sastanka , večinom glasova odlučeno je da s esvi živi Hravti pokupe i pobiju , a za izvršenje tog velikog ratnog zločina , za koji još nitko nije optužen , niti osuđen , za koji nitko nije odgovarao , zadužen je komandant srpske terorističke paravojen skupine tzv. Jedinice za posebne namjene " Kaline " iz Komogovine Stevan Borojević . Zarobljeni Hrvati dovođeni su u vatrogasni dom u Hrvatsku Dubicu na sastanak , gdje im je rečeno da će ići na razmjenu u Glinu . Snimljene su i potresne scene pljačkanja i otimanja svih vrijednosti koje su nedužni i jadni ljudi , starci i žene , ponjeli sa sobom od kuće . Nakon što su ih dan i noć tukli , mučili i na druge nečovječne načine zlostavljali potrpali su ih 21.10.1991 u autobus , govoreći im da ih autobusom voze na razmjenu u Glinu . Ispred  Baćina koje je ranije okupirala srpska paravojna teroristička skupina kojom je zapovjedao Stevan Borojević na mjestu koju mještani zovu krečane i skelišće , autobus je zaustavila Borojevićeva četnička postrojba , koja je jadne ljude izvela iz autobusa , otjerala ih na obalu Une i sve ih pobila . Neki su ubijeni  na livadi ispred prvih kuća , dok su drugi ubijeni i bačeni u rijeku Unu , da otplivaju . Na snimanju se prošle subote i nedjelje , 16 i 17 rujna okupilo 50-tak mještana , među kojima treba istaknuti veliku skupinu starijih ljudi , posebno starica , obučene u tradicionalnu pounjsku odječu za svaki dan . Neki od njih izdržali su sve dramatične scene snimanja , sve do odvođenja na stratište . Pojedine bake , ali i muškarci , zaplakali su u autobusu , na putu od Hrvatske Dubice prema Baćinu . Iako su znali  da to nije za ozbiljno , da se to snima film , nisu mogli ne zaplakati , ne zajaukati . A neke su starice plačući molile da izađu iz kolone koja je glumila kako ide na strijeljanje na stratište . Rekonstukcija ratnih događaja u Cerovljanima , poljoprivrednoj zadruzi , vatrogasnom domu u Hrvatskoj Dubici i Baćinu , po riječima organizatora te TV serije , snimljena je da se taj veliki  i strašni srpski ratni zločin u Domovinskom ratu , drugi po broju žrtava srpski ratni zločin poslije Vukovarske Ovčare , nikada ne zaboravi i da se takvo zlo  nikada ne ponovi . Tog 21.10.1991 godine u Baćinu kod Hrvatske Dubice ubijeno je 76 Hrvatskih civila , od kojih  su iz masovne grobnice na tom mjestu poslije oslobodilačke akcije Oluja , ekshumirani posmrtni ostaci 56 tijela dok su ostali ubijeni Hrvatski civili bili bačeni u rijeku Unu i tijela im nisu pronađena . Od 56 posmrtnih ostataka , 36 je identificirano , dok je 20 još neidentificirano , a njihovi posmrtni ostaci pokopani su u zajedničku grobnicu u groblju u Hrvatskoj Dubici 10.svibnja 1997 godine . Glas o snimanju filma u Hrvatskoj Dubici prošle subote i nedjelje 16 i 17 . rujna ali i vijest da se u rekonstrukciji spominju konkretna imena i prezimena počinitelja tih ratnih zločina i njihovih nalogodavaca , prenjela se i preko Une , među Bosanskim srbima sve do Prijedora i Banja Luke , kao i među Bošnjacima , sve do Bihaća , Cazina i Veliek Kladuše.

Napisao i snimio : Željko Maljevac

 

 

Jutarnji List  02.08.2006 godine

Prosvjed branitelja zbog zastave SPC-a

BLINJA - Zastava na zvoniku pravoslavne crkve Svetog Ilije u selu Blinja, izvješena u povodu današnjeg blagdana Svetog Ilije, izazvala je revolt kod hrvatskih branitelja koji su u nekoliko automobila ušli u dvorišta crkve gdje se pripremalo narodno veselje.

 Pred crkvu je stigla i policija kako bi spriječila mogući sukob.

No, na zvonik nije obješena službena zastava SPC-a, koja kao grb ima četiri slova S, već trobojnica s vjerskim grbom.

- Ovo je zastava Srpske pravoslavne crkve. No, to nije službena zastava. Službenu nismo željeli izvjesiti da ne iritiramo stanovnike - komentirao je jerej Mile Ristić, petrinjski paroh koji je misu služio za pravoslavne vjernike.

Stanovnicima Petrinje i Hrvatske Kostajnice, između kojih se nalazi selo Blinja i u kojima se ovih dana slavi obljetnica vojne akcije Oluja, izvješena je zastava izgledala poput zastave Republike Srbije koja se nedavno vijorila na crkvi u Karinu Donjem.

- Čuli smo da bi ovdje trebao svirati Momčilo Stanić Momo i njegova grupa Dodir. Oni su bili prvi službeni bend vojske tzv. Republike Srpske Krajine i širili su četništvo i mržnju. Došli smo provjeriti hoće li oni svirati ovdje - upitao je umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan pravoslavnog svećenika.

Jerej Mile Ristić braniteljima je objasnio da on ne zna tko će svirati i hoće li ustinu gostovati Momo i grupa Dodir, no obećao je da će onoga tko bude svirao na zabavi upozoriti da ne sviraju bilo kakve neumjesne pjesme.

I dok su branitelji razgovarali s jerejem Ristićem, na ulazu u dvorište crkve mogli su se vidjeti pripadnici policije. Policijski glasnogovornik Zvonko Smernić objašnjava da se ovaj slučaj razlikuje od onoga u Karinu.

- U ovom je slučaju riječ o zastavi koja je vjerski simbol, te iako nije službena zastava srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, istaknuta je na vjerskom objektu i nema razloga za njezino uklanjanje - zaključio je Smernić.

Koraljka Djetelić

 

 

Za pravoslavni blagdan angažirali službeni vojni orkestar tzv. RSK

 SISAK - Za pravoslavni blagdan Svetog Ilije, 2. kolovoza, u selu Vlahović pokraj Gline koncert bi trebala održati grupa Momo i Dodir. Taj je bend, tvrde u Koordinaciji braniteljskih udruga iz Domovinskog rata, bio prvi vojni orkestar vojske Republike Srpske krajine.

Njihov je hit na brojnim vojnim proslavama RSK bila pjesma "Njofra" kojom pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu poručuju da "dođe na Baniju i vidi kako braća Srbi biju". Ako MUP i nadležne institucije ne zabrane održavanje koncerta ove grupe, branitelji najavljuju da će ga oni sami spriječiti.

- Branitelji nemaju ništa protiv obilježavanja crkvenog blagdana Sv. Ilije, ali nećemo dopustiti da nastupaju oni koji su širili govor mržnje i koji propagiraju četničke simbole, koji pozivaju na terorizam i ubijanje Hrvata. Spriječit ćemo održavanje ovog koncerta, makar i silom. No, MUP im koncert može zabraniti jer svi članovi benda nemaju državljanstvo ni radne dozvole za nastup, a žive u Srbiji - poručio je umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan.

Iz sisačke policije potvrdili su da je javno okupljanje Policijskoj postaji u Glini prijavila Udruga mladih Vlahović.

- Otkazat ćemo zabavu, a ne znamo ni hoće li se održati zbor. Najavljeni su prosvjedi zbog tog koncerta, a nama to ne treba. Zanimljivo je samo da je taj isti orkestar i lani za Sv. Iliju svirao u Vlahoviću i da nije bilo nikakvih problema, a svi su se dobro zabavljali - kaže Jovica Mraković iz Udruge mladih Vlahović, koji je bio zadužen za organizaciju zabave. 

K. Djetelić  

 

 

 

Novi Sisački Tjednik  20.srpnja 2006 godine

Hrvatski Dragovoljci i Veterani glumili četničke ratne zločince

Prijepodnevni cvrkut ptica i idilični seoski mir , u kojem se ne leluja ni lišće na krošnjama , niti vlati trave u vočnjacima , prekida zvuk koraka . Nekoliko vojnika , obučenih u šarene odore , trče iz voćnjaka prema obližnjoj kući  iz čijeg se dimnjaka dimi , što je znak da se u kući loži i da ima nekoga . Trčečim korakom gaze po travi , mravinajcima i granju raspoređeni u strijelce . Iz nepokošenog šljivara silaze na uski seoski put . Lica su im namazana crnim , crvenim i zelenim bojama , maskirana . Na glavama im kape s četničkim znakovima , na rukavima oznake republike srpske krajine . Trče u neurednom poretku , pomalo raštrkano , divlje . Automate u rukama nose po kaubojski spremni na pucanje . Preko tijela nekih od njih , puni redenici streljiva ili municije , kako se to kaže na Banovini . Trče pooput seoskih razbojnika , kokošara , puni sebe , svjesni moći oružja ali i nemoći i nezaštićenosti civilnih žrtava . Od jednom potrče brže . Kao lovci koji su u šumi vidjeli malo lane ili divljeg zeca . Gdje ste ustaše ? Jebo Vas Vaš Tuđman i HDZ  ! Eno ga , dolje je pod voćkom , viču iz svih grla , a iz obližnje šume čuje se jeka njihovih glasova .Odjekuju pucnji. Neki pucaju pojedinačnom vatrom a neki rafalno . Ispod jabuke petrovke na zemlju pada mlađi seljak . Uspio je ispustiti posljednji , smrtni jauk . Niej se ni stigao snaći niti pobjeći zlu koje je dolazilo , niti izbječi metke koje su došljaci ispalili . Četnici se u slavljeničkom raspoloženju skupljajuu oko krvavog tijela , cipelare ga , iako ne daje znakove života . Jedan od napadača vadi pištolj iz futrole i puca mu u glavu , ona je poskočila od udarca metka , a kapi krvi rasule su se po travi s koje su ljetne sunčeve zrake počele sušiti jutarnju rosu . Od ubijenog civila , razbojnički uzimaju sve vrijednije stvari . Skidaju mu sat s ruke , kao i prsten s prsta , otkidaju lančić s križem sa vrata . Plijen pohlepno trpaju u džepove na odorama, kao da se žure , iako znaju da su oni gospodari smrti . Okreču se od leša civilne žrtve i vraćaju se natrag na seoski put , kojim su malopriej došli te pucaju u zrak , pjevajući : " spremte se spremte četnici "  . Nije to scena iz najnovijeg romana nekog prolupalog pisca , koji je zaboravio da je Domovinski rat završio prije 11 godina , da četnici i ustaše više nisu u modi , , da s emladi okreću zapadnjačkim životnim navikama , več je to scena iz rekonstrukcije televizijske serije ISTRAGA NOVA TV  o stravičnom zločinu u Kostrićima , čije su završne scene snimljene prošlog petka 14. srpnja . U tom zabačenom mjestu kod Majura , pripadnici srpske terorističke jedinice za posebne namjene Kaline kojom je zapovjedao Stevo Borojević zvani Gadafi , počinili su 15.studenog 1991 godine stravični ratni zločin nad 16 nenaoružanih i nedužnih civila Hrvatske nacionalnosti , od toga dvoje malodobne djece u dobi 2,5  te 5 godina starosti . Četnike su u TV rekonstukciji autorice i novinarke Ivane Mandić igrali Dragovoljci i Veterani Domovisnkog rata iz Siska , Petrinje , Gline , i Kutine , ratni prijatelji , suborci i dužnosnici udruga iz Domovinskog Rata . Njih je u filmsku ekipu okupio ratni zamjenik zapovjednika obrane Sunje , pukovnik HV u mirovini Ivica Pandža Orkan , koji je prvi puta zaigrao u ulozi četnika , noseći odoru četničkog vojvode Milana Lađevića . U ulozi četničkog vođe Ilije Čizmića zaigrao je več iskusni prekaljeni glumac u takvim televizijskim rekonstrukcijama , predsjednik podružnice udruge Dragovoljaca i Veterana Domovinskog rata Sisačko-Moslavačke Županije , bojnik Željko Kardaš . Već je igrao uloge strašnih četnika Živka Koraća i Siniše Martića Šilta . Ekipa glumaca je , po savjetima pukovnika Pandže , podjeljena na " žrtve "  i " četnike " . Snimana je scena po scena . Najprije ubojstvo osmero Hrvata , od kojih je dvoje malodobne djece . Glumci četnici nosili su orginalne četničke odore , prave automate , pištolje , redenike i zolje , dok su žrtve bile obučene u civilnu , seosku odječu . Za prikaz rana od noža ili od metaka , pobrinuli su se šminkeri , koji su i žrtve prikazli realističkom smislu . Za ukupan dojam poobrinula se i ekipa pirotehničara , koaj je iscenirala pojedinačne pucnjeve . Da je naišao netko neupućen , sledio bi se od užasa i straha . Bradati četnici krvavih očiju , obojanih lica na jednoj strani te djevojke s reznim ranama od noža oko vrata ili s krvavim nožem u prsima . U  stravične scene iz Kostrića imao se prilike uvjeriti i Kostajnički poštar koji je donio poštu Marku Bašiću , jedinom povratniku u to selo . U centru sela zatekao je ljude  u četničkim odorama i s oružjem u ruci a jedan od njih mu je , naravno u šali , htio opljačkati novac . Poštar je tek kasnije shvatio da je riječ oi glumcima s televizije . Slučaj je htio i da je mještaninu Marku Bašiću , nakon jedne od rekonstrukcija , došla policija zbog obrade zahtjeva za posjedovanje oružja . Na putu do kuće u dvorištu zatekli su hrpu čahura . Jedva im je domaćin objasnio da je tu bila filmska ekipa , koja je snimala TV rekonstrukciju . Ekipa NOVA TV , koju je vodila iskusna novinarka Ivana Mandić , imala je puno ljepih riječi za sudionike rekonstrukcije . Pohvalila je Hrvatske Dragovoljce i veterane Domovinskog rata , što su pristali sudjelovati u rekonstrukciji tih stravičnih ratnih događaja . U početku se znalo dogoditi da se glumci malo zaborave i usred scene zapjevaju " ZA DOM SPREMNI " ili  " Juru i Bobana " . ali su sada svojim glumačkim ulogama pristupili kao pravi glumci . Ivana naglašava da pravi glumci nebi mogli tako uvjerljivo odigrati pojedine scene iz rekonstrukcije , jer nemaju vojnog , ni ratnog iskustva , jer nisu pomirisali rat pucanje i barut . Ekipa filmskih četnika predvođena Orkanom , Kardašom , Pajom Puklavcvem i Damirom Dedićem , čini uigranu glumačku ekipu , koja će na jesen rekonstruirati i druge ratne zločine na području Banovine , kao što je bio masakar 33 Hrvatskih civila u Glinskom Novom Selu kod Gline . U idučim TV rekonstrukcijama ponovo će glumiti i Hrvatski Dragovoljci i Veterani kao što su Antun Jozić , Dubravko Habulin , Đurđica Jurić , Denis Zibar , Mijo Malović , Dubravko Hrvojić , Coka , Rambo , Fikreta , i drugi , koji shvaćaju vrijednost takvih TV serija . TV rekonstrukcije ISTRAGA imaju za cilj da se ne zaborave žrtve srpskih ratnih zločina u Domovinskom ratu , da se ne zaborave srpski ratni zločini i zločinci , da se ne zaboravi istina o Domovisnkom ratu . Radni naslov TV rekonstrukcije je " Odmetnici Branka Dmitrovića i Steve Borojevića " i bit će u rujnu . Napisao i snimio Željko Maljevac

 

 

Večernji List 10.05.2006 godine

 

 

Jutarnji List  27.02.2006 godine

Boško Matijašević: Moj sin nije poginuo kao pripadnik četničke vojske, nego koseći travu

 SISAK - "Ovu koaliciju ne zanima povijest Ante Pavelića jer se od toga u Hrvatskoj Kostajnici ne živi. Mi stvaramo programe kako da izvučemo ovaj grad iz totalne zaostalosti u koju ga je dovela bivša gradska vlast HDZ-a."

Tom rečenicom počinje svoje opširno pismo Boško Matijašević, predsjednik podružnice HNS-a iz Hrvatske Kostajnice, reagirajući na članak objavljen u Jutarnjem listu pod naslovom "Kostajnica: šefu lokalnog HNS-a sin bio vojnik Krajine".

Matijašević u uvodnom dijelu pisma pojašnjava razloge sklapanja neobične koalicije u Hrvatskoj Kostajnici i ističe da političko savezništvo nisu sklopili vijećnici Srbi i Hrvatski pravaši koji veličaju Antu Pavelića, nego vijećnici HNS-a s vijećnicima SDP-a, HSS-a, Nezavisnom listom i Hrvatskim pravašima. U nastavku pisma pojašnjava okolnosti pogibije svojeg sina Predraga u okupiranoj Hrvatskoj Kostajnici 1993. godine. Nastavlja kako nije točno da je njegov sin Predrag poginuo kao "pripadnik četničke vojske", što tvrdi Kostajničanin Ivica Pandža, hrvatski branitelj i ratni vojni invalid, nego je kao mobilizirani vojnik "Srpske vojske krajine" s kolegom kosio travu i traktorom nagazio na minu.

"Moj sin nije palio, ubijao i pljačkao po H. Kostajnici, niti bilo gdje. Moj sin ima čistu i poštenu prošlost. Pravu istinu o tome ljudi u Hrvatskoj Kostajnici dobro znaju i ovdje nitko o tome ne priča. Ovdje ljudi žele raditi, stvarati i boriti se za bolju budućnost svoje djece", nastavlja Matijašević.

Opovrgava i tvrdnje gradonačelnika Davora Govorčinovića kako je on bio na čelu udruge hrvatskih Srba, nego samo na popisu izbjeglica u Hrvatskoj Kostajnici. Za Govorčinovića ističe da je prije rata bio "velika komunjara", kojemu je jedina zadaća bila da obilazi susjede i prati tko unosi slamu u kuću tijekom Božića i to javlja u Komitet. "Godine 1990. Govorčinović je pobjegao u Njemačku i nije ni dana učestvovao u obrani naše domovine", zaključuje Matijašević ;(M. P.)
 

 

 

Jutarnji List 24.02.2006 godine

Kostajnica: Šefu lokalnog HNS-a sin bio vojnik Krajine

 

HRVATSKA KOSTAJNICA - Priča o čudnovatim koalicijama i savezništvima u Hrvatskoj Kostajnici dobila je danas novi zaplet.

Nakon što je u medijima objavljeno da su političko savezništvo u Kostajnici sklopili, među ostalima, vijećnici Srbi, vijećnici SDP-a, vijećnici HSS-a i vijećnici iz stranke Hrvatski pravaši, koji veličaju Antu Pavelića, Vesni Pusić, predsjednici HNS-a, jednoj od gošći današnje emisije na Hrvatskom radiju, slušatelj iz Kostajnice postavio je pitanje kako mogu u tome gradu koalirati s čovjekom čiji je sin poginuo kao pripadnik agresorskih postrojbi?

Rekao je da se radi o Bošku Matijaševiću, predsjedniku HNS-a, na čijoj izbornoj listi za kostajničko Gradsko vijeće među 15 kandidata nije bilo mjesta ni za jednog Hrvata.

Ivica Pandža Orkan iz Siska, rodom iz Hrvatske Kostajnice, hrvatski branitelj i ratni vojni invalid, koji je zbog svoje dokumentacije i nastojanja da se sačuva istina o Domovinskom ratu već prozvan hrvatskim Wiesenthalom, potvrdio nam je danas da je on postavio to pitanje Vesni Pusić.

'Bio je prisilno mobiliziran'

- I ranije sam, prije prošlih lokalnih izbora, kada je također Boško Matijašević nosio listu HNS-a bez Hrvata, upozoravao na njegovu prošlost. Nitko to nije uzimao u obzir, ali mislim da javnost mora znati da je njegov sin Predrag bio pripadnik četničkih postrojbi u Hrvatskoj.

Poginuo je, kaže, kao pripadnik 26. brigade Srpske vojske krajine, 39. banijskog korpusa, a njegova fotografija objavljena je u vojnom listu Graničar koji je izdavala 26. brigada SVK, kojom je zapovijedao potpukovnik Vaso Vukmirović - ističe Pandža.

Boško Matijašević potvrdio je danas kako je točno da je njegov sin poginuo tijekom rata, ali da nije bio četnik, nego je prisilno mobiliziran 15. listopada 1991., kada se u Hrvatsku Kostajnicu vratio iz Novog Sada. - Moj sin nije poginuo u borbenim djelovanjima, nego je stao na minu koseći travu - rekao je Matijašević.

Čiji su državljani izbjegli

Dodao je da takva pitanja postavljaju oni koji nisu za dobro i napredak Kostajnice. Matijašević je negirao i tvrdnju da je on nakon Oluje u Bosanskoj Kostajnici bio na čelu "Udruge izbjeglih Srba iz bivše jugoslavenske republike Hrvatske".

- Takva udruga nije ni postojala i ja nisam bio na njenom čelu - rekao je Matijašević. No, tadašnji gradonačelnik Hrvatske Kostajnice Davor Govorčinović o tome ima drukčije informacije.

- Primio sam u svom uredu izaslanstvo izbjeglih Srba koje je vodio upravo Matijašević, a čiji je dolazak organizirala misija OESS-a u Prijedoru. Nije im se sviđalo moje pitanje čiji su oni državljani i u koju bi se to državu vratili kada onu u kojoj su rođeni nazivaju bivšom - rekao je Govorčinović.

 

 

 

28.01.2006 godine

Branitelji nastavljaju rat snimkama zločina

Tisuće ljudi dolaze pogledati te filmove. Svi na njima traže svoje 'komšije'. Mnogi ih i nađu, a država šuti. Ako se ništa ne dogodi, uništit ću sve kazete koje imam, kaže Ivica Pandža Orkan.


Piše: Krešimir Raguž i Sanja Butigan
Izvor: Jutarnji list

ZAGREB - Kada je na televiziji prije nekoliko dana prikazana snimka paljenja hrvatskih sela na Banovini u režiji Kapetana Dragana, a zatim i bombardiranje vukovarske bolnice 1991., mnogi su gledatelji pred malim ekranima ostali bez riječi. Snimka pripadnika srpske postrojbe Škorpioni kako negdje u Bosni ubijaju zarobljene vojnike, prikazana nekoliko mjeseci ranije, iste te gledatelje u potpunosti je užasnula.

Je li moguće da su zločinci zaista snimali svoja djela i koliko tog materijala zapravo ima, pitanja su koja su se nametnula samo od sebe. Odgovor na njih, međutim, ne traže samo gledatelji i tužiteljstva nego, vjerojatno lupajući glavom u zid, o njemu danas razmišljaju i sami počinitelji. Kamera pred kojom su rado pozirali u vrijeme kada su mislili da je sve što čine ispravno, za njih je tako postala ubojitija od bilo kakvog pera ili mača, precizna poput metaka koje su ispaljivali. Ljudi koji taj materijal prikupljaju ili čuvaju, pak, glavni su likovi njihovih noćnih mora. U Hrvatskoj već neko vrijeme upravo to i čini nekolicina entuzijasta čiji je glavni moto “neka se ne zaboravi”. Njihove arhive, odnosno velika količina snimki u njima dokazuju da su tom poslu pristupili vrlo ozbiljno.

TRŽIŠTE KASETA

Umirovljeni pukovnik iz Siska Ivica Pandža Orkan jedan je od prvih koji se počeo baviti prikupljanjem snimki koje su izradili srpski vojnici i danas je njegova kolekcija impresivna. Kada bi je netko želio cijelu pregledati, trebalo bi mu 70-ak dana bez prekida! Usporedbe radi, novoosnovani Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata posjeduje samo 70-ak sati materijala.

- Ukupno sam prikupio oko 1500 sati materijala. Gotovo sve su snimali Srbi, ali imam i jedan manji dio koji su snimali Muslimani u ratu protiv Hrvata. Niti jednu kasetu nisam kupio, a davali su mi ih naši ljudi, ali i jedan Srbin iz Petrinje. U ovom trenutku sa snimkama  određenih djela konkretno mogu povezati imena i prezimena 50-ak počinitelja. Unatoč tome u posljednjih deset godina niti jedna državna institucija, policija ili tužiteljstvo nisu pokazali interes za te dokaze - prilično ogorčeno kaže Orkan. Zbog toga je u suradnji sa snimateljem Pavlom Vranjicanom do sada napravio četiri filma, dva nastavka “Amarkorda” te dva “Komšija”.

SNIMKE ZLOČINA

- Tisuće ljudi dolaze pogledati te filmove. Svi na njima traže svoje ‘komšije’. Mnogi ih i nađu, a država šuti. Nakon što sam shvatio da moram poduzeti prvi korak, 2001. sam u Sabor poslao sedam kaseta. Poslije su mi vratili torbu bez kaseta, ali s njima nisu napravili ništa - kaže Orkan dok pokazuje stotine snimljenih dokaza. Naglašava snimke na kojima su ljudi koji i danas žive i rade u Hrvatskoj.

Na jednoj od njih vidi se obrtnik iz Gline, S. O., koji kao pripadnik zloglasnih Šiltova iz crkve u Viduševcu krade sliku Sv. Leopolda Mandića, koja se i danas vodi kao nestala. Na drugoj policajac M. R., koji danas radi na jednom graničnom prijelazu u Istri, u Hrvatskoj Kostajnici vodi trojicu zarobljenih hrvatskih vojnika. Posmrtni ostaci dvojice pronađeni su u jednoj masovnoj grobnici, a trećeg obitelj još traži. Pokazao je Orkan i posljednje minute gardista kojega vojnici pred kamerom obavještavaju da će ga ubiti te mu nude da pozdravi ženu i djecu. Jedan drugi “krajišnik” snimljen je kraj dva leša dok prepričava način na koji je ubio te hrvatske vojnike.

Snimke krajiških Srba koriste se za obranu hrvatskih generala

- Da kojim slučajem imam snimke hrvatskih vojnika koji nekoga ubijaju, vjerojatno ne bih mogao živjeti od poziva svih zainteresiranih, ali s obzirom na to da je obrnuto, tek tu i tamo neka televizija pokaže interes za njih. Tako je nedavno, u vezi s za uhićenjem Kapetana Dragana, na HTV-u prikazana moja snimka akcije koju je on vodio. Uspio sam nabaviti i pismene zapovijedi koje potvrđuju da je on vodio akciju napada na policijsku stanicu u Glini - kaže Orkan.

Međutim, prikazivanje snimki zločia na televiziji za njega nema poseban značaj dok god na osnovi njih netko ne bude izveden pred lice pravde. Zbog toga Orkan sav svoj prikupljeni materijal ne želi dati u spomenuti memorijalno-dokumentacijski centar. - Sve dok mi netko ne objasni tko je kriv za 2100 grobova na mom području, dok zapovjednik Šiltova Siniša Martić i Stevan Bunčić Stiv u najmanju ruku ne budu osumnjičeni, neću pronaći svoj mir. Na kraju, ako se ništa od toga ne dogodi, uništit ću sve kasete koje imam - zaključio je.

Priču o prikupljanju snimki iz rata sličnu Orkanovoj ispričao je još jedan umirovljeni pukovnik, Ratko Dragović Klek. Iako je s prikupljanjem počeo iz hobija, on je u cilju što ozbiljnijeg bavljenja tim poslom prošle godine osnovao udrugu i pokrenuo internetske stranice Domovinski rat online. Na njima se danas nalazi šest tisuća fotografija, veliki broj ratnih dokumenata i snimki.

- Jedne noći imao sam 110 tisuća ulaza na stranice. Posjećivali su ih ljudi doslovce iz cijelog svijeta, uključujući i same Srbe. Sve njih zanima što mi to imamo, a na tim snimkama dio njih sigurno traži i sebe. Naravno, ima ljudi koji se sami javljaju kako bi mi dali materijal jer sve više postoji svijest o tome da je potrebno sačuvati uspomene na rat - kaže Klek (vidi lijevo - drugi s desna).

Prema njegovim riječima među svim, manjim ili većim, sakupljačima dokumentacije iz rata posebno mjesto zauzima navodna kaseta masakra na Ovčari. Postoji li ta kaseta ili ne, nitko ne može tvrditi sa 100-postotnom sigurnošću, no zna se da bi je svi željeli imati. Uostalom, sve vezano za Vukovar interesantno je i rijetko, pa se tako događa da, primjerice, snimka pada “krmače” na vukovarsku bolnicu koju su snimila braća Jurčević u javnosti nedavno bude prezentirana kao djelo nekih drugih ljudi.

NEPOZNATI POŠILJATELJ

Centar za istraživanje ratnih zločina u Vukovaru u posjedu je videosnimke iz podruma razorene vukovarske bolnice u kojem su hrvatski ranjenici posljednji put viđeni živi, dva dana prije pokolja na Ovčari. Tih 20-ak minuta zapisa, gdje kamera ide od kreveta do kreveta na kojima zapomažu ranjen branitelji Vukovara, djeca i žene, dio je svega 10-ak sati videomaterijala koji je nekoliko volontera u tom gradu dosad uspjelo pribaviti. U njihovoj su arhivi i fotografije iz rata u Vukovaru, a nedavno im je dio takve građe stigao od nepoznatog pošiljatelja iz Amerike.

- Potresne snimke Vukovara 1991. svjedočanstvo su toga vremena, ali i dokaz počinjenih zločina čiji krivci moraju jednom biti procesuirani - kaže šef toga centra, Danijel Rehak. Sa svojim suradnicima, dva puta tjedno, on po nekoliko sati provodi za računalom pažljivo pregledavajući sve materijale iz 1991. na kojima prepoznaju svoje nestale ili ubijene suborce i sugrađane. Pritom nastoje proniknuti i u lica njihovih mučitelja, tražeći na snimkama, mahom loše kvalitete, dokaze počinjenih zločinanad Vukovarcima.

- U uniformama neprijateljske vojske na snimkama smo razaznali i mnoge svoje dojučerašnje susjede, pa i neke koji i danas žive s nama. Nitko ne bi prodao te kasete jer je njihova vrijednost izražena u broju zločinaca koji bi zbog njih mogli završiti iza rešetaka. Dok god se to ne dogodi, neka se svi oni koji su 90-ih haračili po Hrvatskoj u toplini svojih domova s one strane Dunava danas dobro zamisle nisu li pritom i sami uhvaćeni okom kamere - poručili su sakupljači kaseta.
Operativac SZUP-a: Kazeta masakra na Ovčari skrivena je u državnom arhivu RH

Iako mnogi u Vukovaru nisu skloni povjerovati u postojanje video kazete sa snimcima masakra '91. na Ovčari, nekadašnji operativac SZUP-a tvrdi da je takva kazeta već 13 godina strogo čuvana u Državnom arhivu.

Kako navodi, 70 minuta video-materijala “stravičnog masakra” osobno je u veljači 1992. godine donio u Hrvatsku otkupivši kazetu za dva milijuna DEM od Arkanovih ljudi. Kazetu je gledao u Tuđmanovom uredu.

- Snimke pakla s Ovčare bolje je nikad ne vidjeti - rekao nam je obavještajac koji svoj identitet zasad ne želi javno otkriti.

- To je bio pakao, jezivo za gledati i slušati. Prepoznao sam mnoge ubijene Vukovarce, ali i neke egzekutore - govori, te dodaje kako je riječ o materijalu kojeg su na poljoprivrednom dobru Ovčara pet kilometara od Vukovara snimili “JNA i zločinci”. Navodi i kako su, suprotno dosadašnjim saznanjima o zločinu počinjenom u noći s 20. na 21. studenog '91. godine, ubojstva na Ovčari snimana za danjeg svjetla.

- Zločin se nije događao samo te noći, već je nastavljen i sutradan. Ubijao je kako je tko stigao - tvrdi operativac koji je gledajući kazetu izbrojao 36 smaknuća koja je počinila “ista ruka, ista čizma i kapuljača na glavi”.

Piše: Krešimir Raguž i Sanja Butigan
Izvor: Jutarnji list

 

 

 Objavio Index.hr , 26.01.2006 godine

Htv-ove  "eksluzivne "  snimke zločina Draganovih postrojbi emitirane još prošle godine

NAKON što je HTV u Dnevniku u subotu 21. siječnja emitirao snimke koje prikazuju ratne zločine koje su počinile postojbe zloglasnog kapetana Dragana, pri čemu je u Dnevniku rečeno kako HTV "ekskluzivno" prikazuje dotične snimke, reagirala je Nova TV, koja tvrdi da su iste snimke emitirali u više navrata i to još prošle godine.

U priopćenju koje je u redakciju Indexa pristiglo s Nove TV navodi se kako su snimke zločina paravojnih postrojbi koje su bile podređene kapetanu Draganu bile emitirane 11. kolovoza, te 12. i 15. rujna 2004 u središnjoj informativnoj emisiji Nove TV u novinarskim prilozima o kapetanu Draganu.

Dokumentarni film "Komšice" Ivice Pandže Orkana s javnosti dotad nepoznatim snimkama srpske agresije na Hrvatsku emitiran je i 4. ožujka u emisiji "Drugo lice" voditelja i urednika Petra Vlahova, dok je nastavak tog filma u cijelosti emitiran u istoj emisiji 16. rujna 2005. Snimke su korištene i u magazinu "Istraga" emitiranom 23. rujna 2005. godine.

Nova TV navodi da je umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan slao te materijale svim državnim institucijama, pa dodaje kako ih je objavila ih je samo Nova TV.

"Ovaj materijal ne zanima praktički nikoga nego nas koji smo bili u Domovinskom ratu, a koji od toga pokušavamo praviti filmove." - izjavio je za Novu TV Ivica Pandža Orkan.

Nakon što je Nova TV objavila nemontirane snimke zločina Kapetana Dragana i njegove vojske, za njih se zainteresiralo i ministarstvo pravosuđa. Snimka im je dostavljena, a daljnji potezi doveli su do uhićenja Kapetana i zahtjeva za njegovim izručenjem, navodi se u priopćenju

 

 

Hrvatski Informativni Centar

24. lipnja 2005.
ZLOČINCI NA SLOBODI NOVOOTKRIVENI VIDEOZAPISI IZ RATA, KOJE JE PRIKUPIO PAVLE VRANJICAN, POKAZUJU SERIJU ZLOČINA NAD HRVATIMA
 UŽAS IZ VITEZA: Likvidacija Hrvata
MUDŽAHEDINSKI ŠKORPIONI Snimke koje je prikupio Pavle Vranjican, poznat kao autor dokumentarnih filmova iz rata "Amarcord 1 i 2", te "Komšije 1", doista su šokantne i podsjećaju na scene u izvedbi "Škorpiona". Snimljeni su napadi na okružene Hrvate na području Viteza, a gledatelje će uznemiriti snimka likvidacije zarobljenog i ranjenog pripadnika HVO-a, mudžahedin jednog ubija metkom u čelo, a drugog "rešeta" kalašnjikovim dok ovaj ranjen leži...
piše Davor IVANKOVIĆ

Film koji prikazuje pripadnike srpske posebne vojne jedinice "Škorpioni" kako mučki pogubljuju Bošnjake iz Srebrenice uzburkao je međunacionalne odnose u miješanim nacionalnim sredinama u Hrvatskoj, budući da su "uslikani" počinitelji ratnog zločina uglavnom građani Republike Hrvatske, srpske nacionalnosti, sada njihovi "tihi" i mirni susjedi.
Film je obišao svijet zaslugom britanskih novinara i rabit će se kao haaški dokazni dokument u suđenju Slobodanu Miloševiću. Hrvatski su mediji spremno prenijeli ovaj filmski materijal, no takvu spremnost, primjerice, javna televizija HRT nikada nije pokazala kada su joj nuđeni "domaći" slični filmski dokumenti, a koje već nekoliko godina uporno slaže i priprema grupa autora, okupljenih oko zagrebačkog režisera i voditelja nezavisne produkcije Pavla Vranjicana.

Kuće gore, komšije se vesele
Zahvaljujući ostalim medijima, kao i nekolicini lokalnih i gradskih TV stanica, te desecima projekcija po raznim kinodvoranama na "terenu", Vranjican i njegovi dokumentarni filmovi (Amarcord 1 i 2, te Komšije 1 i 2) ipak bivaju javno poznati.
Razliku u interesu javnih medija za prikazivanje filma o "Škorpionima" i onih iz njegove produkcije Vranjican tumači kao "pokazatelj našeg jada i bijede, jer da je bilo koji novinar iz Hrvatske prikazao ili imao takvu snimku, bio bi ignoriran, potpuno marginaliziran, a vjerojatno je da mu taj materijal ne bi objavili niti u njegovu mediju", smatra Vranjican, temeljem svojeg gorkog iskustva sa sličnim materijalima.
Vranjicanijevi filmovi, naime, predstavljaju originalne snimke koje su proizveli sami agresori, bilo iz JNA, bilo krajinski, potom snimke Yutelovih novinara, kao i one amaterske uratke samih agresorskih vojnika.

A gdje su ti dokazi
Te materijale, na kojima se vide stotine "komšija" kako s radošću i suludim veseljem pale, pljačkaju imovinu svojih nesrpskih sugrađana, javna televizija, kao i hrvatska država, očito smatraju "nezgodnima" i politički opasnim.
"Svaki stradalnik rata u Vukovaru može svakodnevno vidjeti i sresti više desetaka zločinaca koji su pljačkali, ubijali i mučili svoje sugrađane nesrbe, no ti stradalnici imaju tek svoja sjećanja, nije njihov zadatak da prikupljaju dokaze", tumači Vranjican.
Ovako, kada neki stradalnik prepozna i prijavi policiji i državnim organima nekog zločinca, ovi uglavnom pitaju "a gdje su vam dokazi", navodi Vranjican, a prozvani ih čak tuže "za uznemiravanje".
U njegovu najnovijem filmu "Komšije 2" prikazuju se tajni materijali, snimljeni 1994., a namijenjeni zapovjednicima korpusa RSK, a zapovjednici 21. kordunaškog korpusa Čedomir Bulat i Dušan Zlokas iznose cijeli sustav po kojemu je izvršeno plansko naoružavanje srpskog stanovništva, te zašto je propao plan za bunu u Gorskom kotaru. Iznose se sva imena i prezimena uključenih u plan, a slijede snimke napada na Slunj, Cetingrad, Topusko.
"Komšije 2" sadrže i videodokaze koji svjedoče o velikoj potpori JNA, seoskim stražama, ženskim jedinicama, drže se govori, pa opet slijedi "red paleži, red pljački".

Rnjakova dobrodošlica Arkanu
Slijedi 1992. i glavna proslava "dvogodišnjice balvan revolucije" u Bukoviću kod Benkovca, prisutna je cijela "vlada rsk", a posebni gost je - Željko Ražnatović Arkan... njegov je domaćin u Bukoviću Gligorije Rnjak, politički aktivan i u sadašnjosti, na istom području.
Slijede "junaštva" nad Zadrom, Cavtatom, svjedočanstva o skladnim odnosima pobunjenika s Unproforcima iz 1995., prikazani su ostaci srpske izbjegličke kolone koju je general Mile Novaković pregazio tenkovima kod Dvora u kolovozu 1995..., Jovan Rašković objašnjava "zašto su Srbi lud narod", a slijedi i prvi koncert u "oslobođenom" Vukovaru koji organiziraju četnici, njihov zapovjednik M.L. s nadimkom Kameni, vide se odgovorni za pokolj na Ovčari...
No, ovoga puta film sadrži i snimke rata u BiH, "jer radi se o istom ratu u dvije države", kaže Vranjican. Snimke su senzacionalne, jer snimatelji su - islamski mudžahedini stigli s raznih strana svijeta u srednju Bosnu. Snimljeni su napadi na okružene Hrvate na području Viteza, a gledatelje će uznemiriti snimka likvidacije zarobljenog i ranjenog pripadnika HVO-a, mudžahedin jednog ubija metkom u čelo, a drugog "rešeta" kalašnjikovim dok ovaj ranjen leži...

Dospjeli do Haaga
Vranjican i njegov stručni savjetnik, pukovnik Ivica Pandža Orkan ove filmove pripremaju u nezavisnoj produkciji i uz suradnju s pukovnikom Ratkom Dragovićem Klekom, te mnogim prijateljima, snimateljima i fotografima, a nedavno su pokrenuli i web stranicu www.domovinskirat.com.
Financiraju se od prodaje, prvo kaseta, sada i DVD-a, a Vranjican kaže kako ga uopće ne smeta što njegovi filmovi bivaju kopirani i "neovlašteno" prodavani u svijetu. "Mene to veseli, jer i želimo da ovi filmovi stignu do što šireg kruga gledatelja, posebno me veseli što su trenutačno vrlo popularni i u Srbiji",... kaže on.
Njegova je ekipa entuzijasta, naime, "uvijek korak ispred" jer stalno priprema najnovije videomaterijale i novi će filmovi slijediti "svakih šest mjeseci".
Vranjican i njegova ekipa ističu kako iz pouzdanih izvora saznaju da su njihovi dokumentarni materijali uvršteni već kao službeni dokazni materijal za neka haaška suđenja, primjerice ono koje će početi Vojislavu Šešelju (u Komšijama 1 vidi se kako osobno puca po hrvatskom selu).
Ekipa nastavlja i s projekcijama širom Hrvatske, a veseli ih kada lokalno stanovništvo prepozna one koji su ih pljačkali u punoj ratnoj opremi, a sada tvrde da "nisu niti puške vidili"..., stoga Vranjican, Orkan i Klek svoje dokumentarne serijale i rade pod motom - "Dođite da ih prepoznamo"!

Obrađuje se stotinjak novih videozapisa

Vranjican i njegova ekipa sada "obrađuju" stotinjak novih videozapisa, a iz kojih se može dokumentirano upoznati istina s ratišta u Hrvatskoj, ali i ona o falsificiranju srbijanskih materijala (laži patologa s beogradske VMA) i "dokaza" korištenih, primjerice, prilikom osude Mirka Norca.
Dokumentirani su i "Glinski šiltovi", istovrsna jedinica onoj "škorpionskoj" iz istočne Slavonije...činjenice o stanovnicima sela Berak koji su svoje suseljane Hrvate strpali u "privatni konc-logor", pobivši ih pedesetak...Državne institucije još nisu pokazale službeno i konkretno zanimanje za ove videomaterijale, no jesu "komšije", koje ekipi šalju obilje prijetnji, uglavnom preko interneta.

Haag zainteresiran za "Komšije"

Haaški sud je zainteresiran za ove filmove stoga što su prikazivanjem na brojnim lokalnim, a pogotovo TV stanicama koje pokrivaju Zagreb, postali javni i više ih se ne može ignorirati. Haag time sam sebi radi alibi, jer sad će moći reći kako imaju i te snimke, no pitanje je hoće li ove snimke biti samo uvrštene ili će i predstavljati dokazni materijal. No, ovo je svakako korak naprijed, možda sad i HTV zaključi da napokon smije prikazati ove filmove - kaže Vranjican.
Smatra, međutim, da Haag najviše zanimaju materijali o Vojislavu Šešelju, a ne, kako se spominje u javnosti, o raketnim lanserima pobunjenih Srba. Službenih kontakata Haaškog suda i Vranjicana zasad još nije bilo.

 

 

www.index.hr   ,  11.12.2005 godine

Potpora generalu Gotovini u Rijeci , Šibeniku , Karlovcu , Sisku i Đakovu

NA SKUPU potpore generalu Anti Gotovini danas se na riječkome Korzu okupilo nekoliko stotina osoba koje su mirno u koloni, noseći natpise s fotografijama uhićenoga generala i pjevajući domoljubne pjesme, prošle glavnom gradskom ulicom.

Prije nego što je krenula povorka održana je konferencija za novinstvo u organizaciji Zajednice udruga proisteklih iz Domovinskog rata Primorsko-goranske županije na kojoj je njezin predsjednik Zlatko Tomašić rekao da se u Haagu neće suditi samo Anti Gotovini nego i cijeloj Hrvatskoj, koja se, istaknuo je, drznula nastati, braniti i obraniti se.

Hrvatska Vlada, istaknuo je, najenergičnije treba tražiti bespogovornu izmjenu te i sličnih optužnica jer je ona i kriva što se stvara iskrivljena slika o Domovinskom ratu.

Zlatko Tomašić je rekao da je došlo vrijeme za osnutak stožera za istinu o Domovinskom ratu koji bi činile udruge branitelja i nevladine udruge bez utjecaja političara.

Tijekom noći u donjem dijelu riječkoga gradskog tornja sa satom na Korzu ispisan je grafit "Gotovina heroj", a na još nekoliko mjesta u gradskome središtu osvanuli su grafiti sličnog sadržaja.

Na glavnome gradskom trgu - Poljani i Šibenčani su danas poduprli generala Antu Gotovinu, a skup su organizirale HVIDR-a Šibensko-kninske županije i udruge udovica i roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata.

Skup je, kao i u ostalim hrvatskim gradovima, počeo točno u podne, trajao je oko jedan sat, a protekao je bez političkih govora.

Skupina građana nosila je plakate s likom generala Gotovine i zastave pjevajući domoljubne pjesme. Na skupu je bio i šibenski biskup Ante Ivas.

"Nije vrijeme za političke govore i pjevanje pjesama. Ovo nije prosvjed. Ovo je skup potpore i ograđujemo se od svakog divljaštva i neprimjerene ikonografije. Želimo pružiti potporu hrvatskoj Vladi i svim generalima, a od Vlade tražimo da generalu Gotovini pruži punu pomoć u dokazivanju nevinosti na Haaškome sudu", rekao je novinarima predsjednik županijske HVIDR-e Mladen Spahija.

Dodao je da je sličan skup održan u Kninu, a članovi drniške i vodičke HVIDR-e organizirano su otišli u Split.

Predstavnici osam udruga proisteklih iz Domovinskog rata, Časničkoga zbora Karlovačke županije i grada Karlovca, Udruge veterana Domovinskog rata i građani okupili su se danas na Trgu Matije Gupca na skupu potpore na kojem su zatražili samo da se utvrdi istina o časnoj borbi i vojničkom djelovanju generala Gotovine te istina o obrambenom i osloboditeljskom značaju Domovinskog rata.

Predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Petar Banić rekao je kako "nema govorancija i politike, a pogotovo ne politikanstva" jer dosadašnju šutnju svojega generala Ante Gotovine doživljavaju kao zapovijed. "Dok god on šuti, i mi ćemo šutjeti", istaknuo je Petar Banić.

Članovi Koordinacije danas su zalijepili oko 800 plakata na istaknuta mjesta diljem Županije na kojima su dvojica generala - Ante Gotovina i Mirko Norac.

Oko 200 hrvatskih branitelja i Siščana na Trgu bana Jelačića u gradskome središtu poduprli su generala Antu Gotovinu pjevajući domoljubne pjesme, noseći hrvatske zastave i natpise.

Predsjednik županijske Koordinacije udruga iz Domovinskog rata Ante Bobetko istaknuo je da Sisak podupire generala Antu Gotovinu "kao heroja hrvatskog naroda u Domovinskom ratu", te je od hrvatske države zatražio da učini sve da se ne kriminaliziraju ni Domovinski rat ni hrvatski generali. Pozvao je Siščane da i kad je riječ o uhićenju generala Ante Gotovine budu složni kao što su bili na početku srpske agresije godine 1991. i da svojim dostojanstvom i ponosom brane istinu o Domovinskom ratu te čast i ugled Hrvatske vojske u Domovinskom ratu.

Okupljeni građani nosili su plakate s likom generala Gotovine te natpise na kojima je stajalo: "Ante Gotovina - Hrvat" i "Izdan i prodan", a u znak potpore generalu Gotovini klicali su: "Ante, Ante..."

Na skupu u središtu Đakova u organizaciji đakovačke HVIDR-e uvodno su govorili njezin predsjednik Zvonko Volak i predsjednik HVIDR-e Osječko-baranjske županije Ivan Poplašen, koji su od Vlade zahtijevali da pruži pravnu i svaku drugu pomoć generalu Gotovini i svim drugim generalima, što je do sada, istaknuli su, bilo samo obećanje.

Đakovački gradonačelnik Zoran Vinković (SDP) rekao je kako danas, kao i godine 1990. i 1991., Hrvatska ponovno mora biti jedinstvena i da ponovno moramo zajedno disati. "Hrvatsku su napali Milošević i srbočetnička armija, a nismo mi napali Beograd i Srbiju. Od Vlade, Sabora i Predsjednika ne treba zahtijevati; oni moraju učiniti sve kako bi se obranio Gotovina i svi hrvatski generali koji su još u Haagu, kako bi se obranio Domovinski rat", istaknuo je Zoran Vinković. 

 

 

Objavio  www.index.hr  22.06.2005 godine

Hag zanima  " egzotično "  oružje koje su koristili pobunjeni Srbi

HAŠKO tužiteljstvo zatražilo je snimku filma "Komšije 2", koja potvrđuje da su vojska krajinskih Srba i vojska SRJ surađivale tijekom rata. U filmu se spominje kako su dvije vojske razvijale "egzotično" oružje, koje je korišteno na ratištima.
Od kutinske televizije "Net tv" zatražena je snimka dokumentarnog filma "Komšije 2", čiji su autori Pavao Vranjicani i Ivica Pandža Orkan. Haškom tužiteljstvu dokumentarc je zanimljiv zbog činjenice koja potvrđuje da su vojska krajinskih Srba i vojska tadašnje SRJ surađivale cijelo vrijeme postojanja srpske paradržave u Hrvatskoj.
Film je zanimljiv i zbog toga što se u njemu spominju zajednički projekti hrvatskih Srba i vojske Jugoslavije o razvoju nekoliko tipova "egzotičnog" oružja, a koji je kasnije korišten na ratištima.
Da je takav projekt zaista postojao potvrđuje i dokument koji posjeduje Vjesnik . Tako se u zabilješci sa sastanka održanog u "Ministarstvu obrane RSK" 26. lipnja 1994. navodi da se radi na tri programa. Prvi program sadržavao je planove o "razvoju i izradi prototipa raketnog lansera aviobombi od 100 i 250 kg", razvoju raketnog sustava "SR ? 20" (koji se temelji na sovjetskoj avionskoj raketi K-13), te proizvodnji i ugradnji na vozila avionskog saćastog lansera raketa za nevođena raketna zrna kalibra 57 milimetara.
Sva tri programa, kako stoji u dokumentu, realizirana su uz veliku stručnu pomoć institucija Vojske Jugoslavije. Zahvale su posebno upućene Vojno-tehničkom institutu, zapovjedništvu "RV i PVO" te vojnom zavodu "Moma Stanojlović". U izradu "egzotičnog" oružja bili su uključeni i tvornica "Krušik" iz Valjeva u kojoj se i prije rata proizvodilo naoružanje za JNA.
Sigurno je da je od svih projekata završen, odnosno sastavljen i u uporabu pušten početkom 1995. raketni lanser avionskih bombi. Pobunjeni Srbi imali su velike količine aviobombi od 100 i 250 kilograma, koje su lansirane s kamiona "TAM 150" uz pomoć raketnih motora koji su originalno korišteni na VBR-ovima tipa "Grad", kalibra 122 milimetra.
Kako je poznato da JNA do početka rata u svom naoružanju nije imala "Grad", njegovo korištenje u Hrvatskoj potvrđuje da je jugoslavenska strana u ratu kršila embargo na uvoz oružja.
"Grad" se tijekom Domovinskog rata koristio s obje strane, posebno kroz 1993. i 1994. godinu, a navodno su i Jugoslavija i Hrvatska kupovale od Rumunjske i Bugarske.
Na sreću, lanser bombe nisu korištene jer krajinski Srbi nisu imali novca za kupnju dovoljno raketnih motora.

 

 

Novi Sisački Tjednik 14.04.2005 godine

U Novom Sisackom tjednik, 14. travnja 2005. objavljen je intervju sa Pavlom Vranjicanji kojeg vam prenosimo u cijelosti:


INTERVJU: Pavle Vranjican, nezavisni redatelj i producent iz Zagreba, autor novog, cetvrtog dokumentarnog filma o Domovinskom ratu “Komšije II”


NOVE RATNE SNIMKE O “LUDOVANJU” POBUNJENIH SRBA U PETRINJI, GLINI, TOPUSKOM, SUNJI…


nST: Nakon tri dokumentarna filma o Domovinskom ratu («Amarcorda I», «Amarcorda II» i «Komšije I»), najavljujete novi, cetvrti film iz dokumentarnog filmskog serijala o Domovinskom ratu. Kako je nastao taj novi dokumentarni film o Domovinskom ratu, tko je sve radio na njemu i kako ste ga nazvali?


PAVLE VRANJICAN: Ovo je nastavak dokumentarnog filmskog serijala koji sam zapoceo prije nekoliko godina, kada sam u vlastitoj nezavisnoj produkciji snimio film «Amarcord I» kao reakciju na film «Oluja nad krajinom» Božidara Kneževica koji je izdala producentska kuca «Factum» iz Zagreba Nenada Puhovskog, a financiralo Ministarstvo kulture. Iduca dva filma napravio sam zajedno s umirovljenim pukovnikom Hrvatske vojske iz Siska Ivicom Pandžom Orkanom, koji je prikupio video kasete iz Domovinskog rata što su ih na okupiranim podrucjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine tijekom velikosrpske agresije i okupacije u Domovinskom ratu snimili srpski snimatelji amateri, od kojih su nastali filmovi «Amarcord II» i «Komšije I».

Ovo je cetvrti film koji je raden od video snimaka koje je snimila agresorska strana, rijec je o autenticnim video snimkama njihovih snimatelja amatera i snimkama objavljenih u programima njihovih televizijskih postaja. To su video snimke cije se pojavljivanje u javnosti sprecava, s kojima medijske kuce u Hrvatskoj vrlo oprezno ili nikako ne postupaju, a država se ponaša kao da ih nema, kao da ne postoji ta autenticna i vjerodostojna istina o rušiteljima Hrvatske, o srpskim ratnim zlocinima i srpskim ratnim zlocincima koji su kazneno odgovorni za smrt velikog broja pobijenih nedužnih hrvatskih civila, uglavnom nenaoružanih, golorukih žena, djece i staraca, za užasna materijalna stradanja na okupiranim podrucjima Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata od 1991. do «Oluje» 1995. godine. Na ovaj nacin nastojimo spasiti vlastitu hrvatsku povijest od zaborava i relativizacije. Vrijednost tih autenticnih snimaka je u tome što oni nisu režirani, niti montirani, vec su snimani uživo i bez ikakve cenzure ili obrade. To je, moglo bi se reci, video povijest Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Nakon filma «Komšije I», koji je prikazan diljem Hrvatske, u programima Vinkovacke TV, TV Zadar, TV Jadran, na NET-u, na Novoj TV, OTV-u kod Bolkovica i u Malnarovoj «Nocnoj mori», dobili smo veliki broj video kaseta koje su snimili srpski snimatelji amateri.

Od mnogo dokumentarnog materijala, izabrali smo najzanimljivije i najaktualnije dijelove koji govore o izravnoj umiješanosti državnog i vojnog vrha tadašnje Jugoslavije i Srbije u agresiju na Hrvatsku, o tome da su. »JNA», jugoslavenski i srpski SUP, naoružali, obucili i u agresiju na Hrvatsku poslali svoje najelitnije jedinice i «srpske dobrovoljce», kao što su bili Šešeljevi «beli orlovi», Arkanovi «tigrovi.

Novi film nazvali smo «Komšije II» jer je nastavak prvog filma pod tim nazivom, a naziv sasvim dovoljni govori o mentalitetu i etnomiljeu naših «komšija». Oni se sada vracaju u Hrvatsku da dobiju hrvatsko državljanstvo, dokumente, hrvatske mirovine, sada im više ne smetaju ni hrvatska zastava, ni hrvatski grb, a ni hrvatski novac kune, sada govore da su u ratu bili «kuhari», «bolnicari», «da su cuvali seoske straže», sada pitaju: «Tko nas, bre, zavadi?». Ali, njihove video snimke, koji su oni sami snimali, govore drugacije i tu istinu treba prikazati, što mi ovim filmovima i cinimo.

Ovaj film je još jedna karika koja nedostaje u mozaiku istine o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i velikosrpskoj okupaciji trecine Hrvatske u Domovinskom ratu. Svaki slijedeci film bit ce jedna nova karika koja ce popuniti taj mozaik Domovinskog rata.

Zahvaljujem svima koji su nam dostavili video kasete sa snimkama s u Domovinskom ratu okupiranih podrucja Hrvatske i iz rata u Bosni i Hercegovini, koji su imali povjerenja u nas da cemo taj materijal iskoristiti za prikazivanje istine o tom vremenu kada se stvarala novija povijest Hrvatske, kada se branila nezavisnost hrvatske države.


nST: Otkrijte ekskluzivno za naš list nešto o sadržaju filma. Tko su glavni «glumci» novog filma?


PAVLE VRANJICAN: I u «Komšijama II» prikazane su autenticne snimke srpskih snimatelja amatera, koji nisu ni slutili da ce njihov video materijal postati jedan od dokaza ludosti i besmislenosti njihove mržnje prema svemu što je hrvatsko, povijesno dokumentarno svjedocanstvo o njihovom pokušaju rušenja nezavisne hrvatske države i opstojnosti hrvatskog naroda. Od cijelog sadržaja, izdvojit cu nekoliko stvari koje mogu biti zanimljive vašim citateljima u Sisacko-moslavackoj županiji. Prvi puta javno objavljujemo snimke s osnivackog skupa SDS-a u Petrinji pred Robnom kucom «Petrinjka» gdje predsjednik SDS-a i voda srpske pobune u Hrvatskoj Jovan Raškovic iznosi svoj plan odcjepljenja od Hrvatske i pripojenja Srbiji. Prikazujemo sve aktere oružane pobune u tadašnjoj SAO «Krajini«, kao i vode srpske pobune u Petrinji i na Banovini, kao i petrinjske Srbe kako zaludeno odobravaju oružanu pobunu protiv Hrvatske.
Uspjeli smo doci do video kasete koja pokazuje teroristicku aktivnost pobunjenih Srba u Gorskom kotaru, gdje jedan od njihovih voda Duško Zlokas svjedoci kako ih je naoružala i uvježbala «JNA», kako su im u podizanju oružane pobune pomogli «obavještajci« i «penzioni rani oficiri« iz Beograda. Pronadena je video kaseta iz 1994. godine, koja je bila namijenjena «idejno-politickom vaspitanju» jedinica «JNA» i «teritorijalne obrane«, kao i «društveno politickih organa Republike Srpske Krajine«. Zanimljivo je da se te 1994. godine Srbi Gorskog kotara javno pitaju: «Ciji smo mi to Srbi, ciji smo mi narod?», «Što konacno sa Srbima Gorskog kotara?».
Prvi puta javno prikazujemo ulazak cetnika u okupirani Slunj i snimke ubijenih hrvatskih civila.

Zanimljive su i snimke glinskih Srpkinja koje tortama caste «.JNA» i plešu «Žikino kolo», te snimke cete glinskih Srpkinja, obucenih u uniforme srpske paravojske, postrojene ispred sadašnjeg Hrvatskog doma u Glini, iz cega se vidi da su i one aktivno sudjelovale u agresiji na Hrvatsku. U filmu se može vidjeti i postrojavanje seoske srpske straže u selu Majske Poljane kod Gline pred krajiškim «deneralom» Špirom Nikovicem. Snimke prikazuju srpske starce u visokoj -životnoj dobi, koji bi trebali brinuti za unuke i držati se kuce, obucene u uniforme srpske paravojske i naoružane do zuba, što dokazuje da to nisu bili civili, nego neprijateljski vojnici, srpski teroristi, koji su ratovali protiv Hrvatske, koji su pucali na Hrvate i Hrvatsku.

Prikazujemo, takoder, prvi puta i ulazak pobunjenih Srba i «JNA» u okupirano Topusko, pljacku, palež i uništavanje hrvatskih kuca i imovine, svega što je hrvatsko.

U «Komšijama II» prikazujemo i jedno srpsku zabavu u Drljacama na kojoj žene pucaju iz automata i natjecu se koja ce is pucati više metaka prema hrvatskim položajima u Sunji. Novi film, takoder, prikazuje i ratišta oko Pakraca, Benkovca i Jasenovca, kao i zlocine mudžahedina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koje hrvatska i medunarodna javnost, isto tako, prvi puta može vidjeti.
Pozivamo zainteresirane gledatelje: dodite da ih prepoznate, da ih ne zaboravite.



nST: Je li vas netko iz državnih vlasti, iz MUP-a ili Državnog odvjetništva kontaktirao oko prijašnjih filmova i video kaseta koje su korištene u njima, kao i oko video kaseta i snimaka s okupiranih podrucja Hrvatske u Domovinskom ratu koje niste iskoristili u dosadašnjim filmovima, radi kaznenog i sudskog procesuiranja srpskih ratnih zlocina i srpskih ratnih zlocinaca koji se u vašim filmovima prikazuju?


PAVLE VRANJICAN: Dosadašnja tri filma na projekcijama diljem Hrvatske gledalo je više od 50 tisuca gledatelja. Sva tri filma prikazala je Gradska TV Zadar u više repriza, sve filmove prikazala je i Vinkovacka TV, NET Kutina pustio je «Amarcord II» i «Komšije I», Nova TV je pustila dio «Komšija I», dok su inserti «Komšija I» prikazani na OTV-u u emisijama Romana Bolkovica i Željka Malnara, Petar Vlahov je na Novoj TV pustio 40 minuta inserata iz «Komšija I», dok je Goran Milic u «Brisanom prostoru» jedini pustio inserte «Komšija I» na HTV-u.

Medijsku blokadu uspjeli smo probiti kvalitetnom produkcijom filmova i višegodišnjim upornim radom i snagom kvalitete našeg rada. Naše filmove poceli smo u našoj nezavisnoj produkciji prikazivati u manjim mjestima koja su spominju u video snimkama i u kojima se odvija radnja filmova. Odaziv gledatelja bio je velik i potvrdilo se da postoji veliki interes ljudi za tu vrstu i dokumentarnih filmova, koji u pojedinim dijelovima poprimaju i odlike komedije na srpski nacin. Interes za javno prikazivanje, nakon velikog odaziva gledatelja na našim projekcijama, pokazale su i pojedine lokalne televizijske postaje, koje su pod manjom stegom, a koje su zbog velikog interesa i gledatelja filmove reprizirale više puta. Pisani mediji uglavnom još uvijek ignoriraju naš rad i ove filmove, kao i tematiku Domovinskog rata, ali i tu se stanje polako mijenja, o cemu svjedoci nedavni veliki tekst u «Nacionalu».

Nakon televizijskih emisija, javio mi se veliki broj ljudi iz Bosanske Posavine, koje boli nepravda koja im se dogodila, koji nemaju nikakvu politicku, a ni ekonomsku podršku, niti znaju što ce biti sa njima. Njih je jako zainteresiralo i ganulo to što su u našim filmovima vidjeli nekoliko snimaka iz svoga zavicaja. Oni bi željeli nešto napraviti po tom pitanju, ali ne dobivaju pomoc ni od koga, sva su im vrata zatvorena.

Takoder me puno ljudi pitalo što je s Bacinom kod Hrvatske Dubice, drugom najvecom masovnom grobnicom žrtava srpske agresije i srpskih ratnih zlocina u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. koja je jako zapostavljena i zaboravljena u odnosu na Ovcaru. Ljudi pitaju: zašto se prešucuje veliki srpski ratni zlocin u tom mjestu?


nST: Kako objašnjavate da nitko od «komšija» koji su («igrali» glavne uloge u vašim filmovima, a koji su organizirali i pocinili ratne zlocine u Domovinskom ratu, nisu uhiceni, osudeni, niti zatvoreni?


PAVLE VRANJICAN: Mislim da smo Orkan i ja u cijeloj ovoj prici višak za politiku i politicare, mi smo za njih strani element koji im je suvišan, za koji bi najradije da ne postoji. Nastoje nas prešutjeti i ignorirati. Politicari su se nekada mogli dogovoriti kako ce uredivati medusobne odnose i vladati, ali im u tome sada smetaju neki Vranjican i Orkan, koji skupljaju nekakve ratne video kasete. prave i prikazuju filmove o Domovinskom ratu, koji je, po njima, davno bio i «kojega treba zaboraviti i okrenuti se buducnosti». edutim, postoje nove tehnologije pravljenja i prikazivanja filmove, koje država i politika više ne mogu kontrolirati, koje ne mogu zaustaviti.
Ovim našim filmovima onemogucavamo podlacima da se dogovore o istini o Domovinskom ratu na našu štetu. Svoju misiju i misiju ovih filmova vidim u tome da ratnim video snimkama, poduprtima novim tehnologijama i novim dobom, prisilimo podlace da daju odgovore o tome što se dogodilo u Domovinskom ratu, tko je kriv za velike ljudske žrtve i materijalna stradanja i štete u Domovinskom ratu, da se odgovorni za ratne zlocine privedu pravdi i da se nikada ne zaboravi.

Politicari nam govore kako još nije vrijeme, savjetuju nas da ublažimo scene, zaobidemo neke dogadaje, izostavimo neke ljude, predlažu da smanjimo našu aktivnost na skupljanju ratnih video kaseta o dogadajima na okupiranim podrucjima Hrvatske u Domovinskom ratu i o ratu u Bosni i Herce_govini. Medutim, mi pravimo dokumentarne filmove kao filmske dokumente jednog vremena, bez (auto)cenzure i laži, prikazujemo autenticne snimke o tome što se dogadalo na okupiranim podrucjima Hrvatske u vrijeme rata. U «Komšijama II», za razliku od prijašnja tri filma, nema nijednog komentara, puštamo izvorne snimke, tako da svaki gledatelj za sebe može komentirati što je vidio i cuo. Film cemo, korištenjem najnovije tehnologije. nadogradivati s novim ratnim video snimkama, ovisno o mjestu u kojem se bude prikazivao i dogadajima koji zanimaju ljude na tom podrucju, tako da ce film imati više aneksa.

Vec sada imamo 570 novih ratnih video kaseta i u pripremi je i peti dokumentarni film o Domovinskom ratu. Takoder pripremam i posebni film o Vukovaru u kojem cemo objediniti ratne snimke srpskih snimatelja amatera i srpskih televizija o njihovom napadu na Vukovar i njegovoj okupaciji.


Intervjuirao i snimio:
Željko MALJEVAC 

 

 

Objavio Nacional , 01.03.2005 godine

Autor 'Komšija' pukovnik HV-a

Autor dokumentarnog filma “Komšije”, prikazanog prošli petak na kutinskoj televiziji NET, je Ivica Orkan, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske. Orkan je dva puta teško ranjavan, drugi put u oslobodilačkoj akciji “Oluja”. Poslije drugog ranjavanja šest mjeseci bio je nepokretan i dugo se oporavljao. Nakon oporavka je po teritoriju oslobođenom u “Oluji” tražio sve snimljene materijale ili dokumente, koji su mogli poslužiti kao građa za izradu dokumentarnog filma o tomu što se doista događalo u Domovinskom ratu.

“Posebno su me zanimale amaterske snimke koje su neki Srbi snimali za svoje privatne potrebe, kako bi se eventualno u budućnosti hvalili svojim potomcima time kako su ratovali i s kime su se sve družili. Posjećivao sam brojne Srbe povratnike i s njima razgovarao o tomu gdje bih takve stvari mogao pronaći. Sretao sam poslije “Oluje” i brojne ljude koje sam poznavao prije rata te sam tako lakše dolazio do tih materijala. Želim jasno reći da za mene nisu svi Srbi četnici, te da se ovaj dokumentarni film bavi isključivo četnicima, koji su u pozadini svega zla koje se dogodilo Hrvatskoj”, rekao je za Nacional Ivica Orkan.

Orkan kaže da je s Pavlom Vranicanijem duže vrijeme surađivao na pripremi ovog dokumentarnog materijala, ali da su oni zajedno izradili i dugometražni dokumentarni film “Amarkord 1991-2001”. Film također otkriva brojne nepoznate snimke iz Domovinskog rata, a tijekom ožujka prikazat će ga NET.

Orkan kaže da su velik dio materijala dobili pošto su po brojnim hrvatskim gradovima samoinicijativno po lokalnim kinodvoranama organizirali projekcije materijala koji su bili prikupili. “Samo u Sisku i Petrinji materijale je vidjelo preko tisuću ljudi, a prema nekim našim internim procjenama, film je ukupno pogledalo oko 15 tisuća ljudi. Nažalost, Hrvatska televizija nije pokazivala interes za puštanje tih materijala, tako da on na nacionalnoj razini još nije poznat. Zanimljivo je da sam ovako prikupljenu arhivsku građu nudio nadležnim državnim tijelima, ali nitko za nju nije pokazivao nikakvo zanimanje. Svojedobno sam poslao torbu sa sedam kazeta snimljenog materijala i brojnim dokumentima u Sabor, ali su mi policijski djelatnici torbu nakon par mjeseci vratili. Nažalost, to pokazuje tužnu sliku hrvatske političke elite i dijela medija, koji očito nemaju interesa javnosti prikazati dokumente koji demaskiraju srpsku agresiju na Hrvatsku i kojima doista ne treba nikakav dodatan komentar”, rekao je za Nacional Ivica Orkan.

 

 

 

Objavio Nacional , 01.03.2005 godine

Nacionalovi reporteri u Beogradu otkrivaju pozadinu održavanja skupa u beogradskom Domu sindikata na kojem je obnovljen rad Skupštine i Vlade Republike Srpske Krajine,

deset godina nakon oslobođenja okupiranih dijelova Hrvatske u akciji 'Oluja'

Iza obnavljanja rada fantomske Skupštine Republike Srpske Krajine u Beogradu stoji Srpska radikalna stranka, čiji je lider Vojislav Šešelj u pritvoru Haaškog suda kao optuženik za ratne zločine.

LEAD MIŠO ĐURAKOVIĆ, SAVJETNIK PREMIJERA KOŠTUNICE Međudržavni sporazumi između Zagreba i Beograda predstavljaju najbolji način za ostvarivanje prava Srba u Hrvatskoj LEAD Predsjednik Skupštine RSK Rajko Ležaić u doba SFRJ bio je osuđen zbog opscenih grafita u WC-u jedne benkovačke tvrtkeOrganizatori skupa u beogradskom Domu sindikata tvrde da nemaju nikakve veze sa SRS-om. Ali činjenica je da su ga osiguravali tjelesni čuvari koji isti posao obavljaju na skupovima SRS-a, da je u Domu sindikata, navodno slučajno, bio i jedan od radikalskih lidera, Dragan Todorović, i da je “skupštinski materijal” pripremljen u tiskari zaduženoj za objavljivanje publikacija SRS-a.

Od nekoliko desetaka političkih organizacija u Srbiji, samo je SRS podržao obnavljanje skupštine “RSK”, čija je sjednica održana u konspirativnim uvjetima. Mediji su o održavanju tog skupa, zakazanog za subotu, 26. veljače u 10 sati, obaviješteni u petak popodne, što je vrlo neuobičajeno za događaje koji se održavaju vikendom. Sam poziv podsjećao je na prvoaprilsku šalu, jer su u njemu, 10 godina nakon “Oluje”, spominjani “Skupština RSK”, “Vlada RSK u izbjeglištvu” i “pravila rada i način djelovanja na okupiranom teritoriju RSK”.

Kad su novinari ipak došli u Dom sindikata, neki kako bi se uvjerili da su bili u pravu kad su tvrdili da “Krajina nije izgubljena”, drugi da vide radi li se o nastavku snimanja filma “Bal vampira” ili “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, obaviješteni su da će početak sjednice kasniti dva sata, “jer se čekaju poslanici iz Hrvatske”, i da će “skupština biti zatvorena za javnost”.

O tome je izvjestitelje obavijestio predsjednik “skupštine” Rajko Ležaić, preciziravši da je cilj skupa “izbor nove Vlade RSK u progonstvu”. Ležaić je izjavio da su na sjednicu pozvani svi “poslanici Skupštine RSK” koji su “legalno izabrani” u prosincu 1993.

Nova će “vlada” poduzeti napore da se političkim pregovorima s hrvatskom vlašću, Europskom unijom i Vijećem sigurnosti UN-a riješe problemi Srba u Hrvatskoj, odnosno “RSK”, rekao je Ležaić.

Nekoliko sati kasnije objavljeno je da je “Skupština RSK obnovila rad” i izabrala “vladu” na čijem je čelu Milorad Buha iz Belog Manastira. Skupština je usvojila rezoluciju u kojoj se “predočavaju činjenice da Hrvatska kao država ne bi postojala, niti bila međunarodno priznata, da nije bilo Srba i njihova masovnog antifašističkog pokreta na prostoru nacističke Nezavisne države Hrvatske, za vrijeme II. svjetskog rata”. Navodi se da ni Zagreb ni međunarodna zajednica nisu ništa učinili kako bi se nastavilo rješavanje pitanja Srba u Hrvatskoj, “ni nakon devet godina od agresije Hrvatske vojske, okupacije i etničkog čišćenja Srba sa prostora RSK”.

Sudionici skupa i nakon njegova okončanja ostali su tajnoviti. Nisu htjeli davati izjave novinarima ni reći svoja imena, pravdajući se “strahom za članove obitelji u Hrvatskoj”. Nisu imali odgovor na pitanje ugrožavaju li svojim okupljanjem članove obitelji u Hrvatskoj. Jedino se moglo doznati da su “imali potreban kvorum, mada je devet poslanika u međjuvremenu umrlo”, i da “vlada RSK”, osim “premijera” Buhe, ima šest “ministara”, čija su imena, međutim, ostala tajna. Na pitanje tko je novi “ministar obrane”, stigao je odgovor da “resori” nisu određeni.

Milorad Buha gotovo je potpuno nepoznat brojnim Srbima iz Hrvatske u Beogradu. Jedino što se o njemu moglo doznati jest da živi u Srbiji i da je u “skupštini RSK” bio “poslanik” SRS-a.

O “predsjedniku Skupštine RSK” Rajku Ležaiću moglo se doznati nešto više. Živi u Srbiji, iz Benkovca je i bio je član Srpske demokratske stranke, čiji je lider Milan Babić u zatvoru, jer ga je Haaški sud osudio zbog ratnih zločina. Kao “predsjednik Skupštine RSK” Ležaić je svojedobno bio poznat po nesposobnosti da odgovori i na najjednostavnije pitanje bez prethodne konzultacije s Babićem.

Ležaića bije glas da je zaslužio da mu se ime nađe u “Guinessovoj knjizi rekorda”, jer je vjerojatno jedina osoba na svijetu kojoj je sud izrekao kaznu zbog pisanja opscenih grafita u javnom zahodu. Protiv Ležaića je jedna žena, u doba SFRJ, podnijela tužbu za klevetu, jer je na zidu WC-a benkovačkog poduzeća u kojem je radio napisao da je s njom imao spolne odnose. Grafolozi su utvrdili da je Ležaić autor spornog natpisa, zbog čega mu je izrečena uvjetna kazna, a oštećena dama presudu je uokvirila i postavila na zid svoje gostionice u Benkovcu.

Vlasti u Beogradu bile su prilično iznenađene oživljavanjem “Skupštine RSK”. Vladi Srbije bilo je potrebno više od 24 sata da se oglasi, i to preko Miše Đurkovića, malo poznatog savjetnika premijera Vojislava Koštunice. Đurković je izjavio da su međudržavni sporazumi između Beograda i Zagreba najbolji način za ostvarivanje prava Srba u Hrvatskoj.

Sve aktivnosti izvan tih sporazuma su, sa stajališta države, potpuno neformalne. Sporazumi su najbolji način za razvijanje odnosa Srbije i Crne Gore s Hrvatskom, uključujući rješavanje pitanja povratka izbjeglica, vraćanja imovine i ostvarivanja ljudskih i političkih prava Srba u Hrvatskoj, rekao je Đurković, ograđujući se od skupa u Domu sindikata.

Srbi iz Hrvatske nastanjeni u Beogradu kažu da su ih rođaci iz Hrvatske, čuvši vijest o “Skupštini RSK”, panično zvali i tražili da se “te budale spriječe”, jer mogu potaknuti ekscese u Hrvatskoj.

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u SiCG-u Josip Ivanović izjavio je da bi skup u Domu sindikata mogao poprilično opteretiti odnose Beograda i Zagreba i ocijenio da se politika mora voditi uz uvažavanje realnog stanja i života. “Osnivanje vlade jedne republike koja službeno ne postoji može samo voditi ua probleme”, rekao je Ivanović. Predsjednik udruženja izbjeglica Centar za komunikaciju pravde Dragan Sekulović izjavio je da osnivanje “vlade RSK” samo dolijeva ulje na vatru u ionako problematičnim odnosima SiCG-a i Hrvatske. “To je katastrofa, jer Srbima koji su izbjegli iz Hrvatske nije potrebna RSK, nego da im se vrate kuće i stanarska prava, kako bi nastavili normalno živjeti”, rekao je Sekulović.

S druge strane, SRS je konstatirao da je “RSK” pod okupacijom Hrvatske i da je to stanje neodrživo.


Naslov: ‘Ležaić odgovoran za egzodus Srba’

Godine 1995., 8.veljače, održana je ?izvanredna sjednica Skupštine Republike srpske Krajine?. Na njoj se očekivala rasprava o Planu Z-4 (planu koji je po modelu take it or leave it pripremila Kontaktna grupa, a u kojem se predlagao visok stupanj teritorijalno-političke autonomije za Srbe u Krajini). Nakon dva sata čekanja, pojavio se Milan Martić, ?predsjednik RSK?, i okupljenim članovima Skupštine kazao: “Stav je da se o Z-4 ne raspravlja.” Te njegove riječi navodno je prvi pljeskom pozdravio Milan Babić, ?ministar vanjskih poslova RSK?, isti onaj koji je šest mjeseci poslije, doslovno u predvečerje ?vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’”, 3. kolovoza u Ženevi izjavio da taj plan prihvaća.

Je li se tko pitao zašto? Je li se tko upitao što to znači? Je li se netko usprotivio? Ne znamo. Ali znamo da među njima nije bio Rajko Ležajić, ?predsjednik Skupštine RSK?. Štoviše, on je 30. siječnja. 1995. bio s Milanom Martićem, Borislavom Mikelićem, Milanom Babićem i Lazarom Macurom na sastanku na kojem su im predstavnici Kontaktne grupe trebali pročitati Plan Z-4, a potom im ga predati kako bi Skupština mogla o njemu raspravljati. Nakon uvodne riječi američkog ambasadora Petera Galbraitha, Plan je počeo čitati ruski ambasador Leonid Keresteđijanc, kojeg je Milan Martić već nakon prvih rečenica prekinuo: “Džaba vi to čitate. Mi to nećemo primiti.” U ime šokiranih predstavnika UN-a, EU, Francuske, Britanije, Njemačke, Rusije, SAD-a i Italije reagirao je, navodno, Galbraith: “Zažalit ćete zbog ovoga.” Nema potvrda da je o tim prijetećim riječima obavijestio bilo članove svoje skupštine bilo njihove birače. Nema ni potvrda da je osporio pravo jednom čovjeku da odlučuje o sudbini 200.000 ljudi.

O tome da će morati napustiti svoje domove, svoje zavičaje, ostaviti upaljene televizore, rasprostrte stolove s večerom, svoje bolesne i nemoćne. Ima potvrda da je sebe i svoje sklonio u Beograd mnogo prije ?Oluje?, kao i oni njemu slični. On u Beograd nije došao nakon dva tjedna vožnje na traktoru. Nije se skućio u izbjegličkom centru. Nije preživljavao na buvljaku. Nije završio ni u Kanadi ni u Australiji. Ne treba se obraćati nikom u Hrvatskoj da mu vrati uzurpiranu ili na prevaru kupljenu imovinu.

Taj i takav Rajko Ležajić ? vaskrsava? kao ?predsjednik Skupštine Republike Srpske Krajine? deset godina poslije, 26. veljače 2005., najavljujući da će ?pregovarati? s UN-om i EU o obnovi Krajine. Isti čovjek koji je prije deset godina sudjelovao u odbijanju teško pripremanih ?pregovora? sad traži pregovore! U čije će ime ?pregovarati?? U ime onih koje je jednom zastupao, pa ostavio, a koji su stradali u ?Oluji? ili nakon nje? U ime onih koji se vraćaju i teškom mukom obnavljaju život sa starim i novim susjedima? U ime onih koji su prevareni ostali bez svega i negdje drugdje moraju početi od početka? U ime onih koji svoji život nastoje urediti u Srbiji ili Bosni? Ni njega ni njegova ?mandatara Vlade RSK u progonstvu?, novopečenog direktora novosadskih grobalja, nije bilo svih ovih godina, niti su se mogli čuti i vidjeti kad je sve bilo gore nego danas. U borbi za pravo na povratak i dokumente njih nije bilo. Kad su povratnike Srbe pljačkali i napadali njihove domove i živote, njih nije bilo. U borbi za pravo na mirovinu i socijalnu pomoć oni se nisu čuli. Izbori ih nisu interesirali. U borbi za povratak imovine i obnovu kuća, protiv legaliziranja pljačke njih nema.

Nakon ?Bljeska? i ?Oluje? nije ih bilo, jer su se plašili gnjeva izbjeglica. Nakon demokratskih promjena u Srbiji i svrgavanja Miloševića nije ih bilo jer su se plašili demokratske vlasti. Danas odrađuju posao za direktora svih grobalja u Srbiji! Baš danas kad se i u odnosima između Srbije i Hrvatske i u odnosim u Hrvatskoj stvari počinju mijenjati nabolje.

Da su odlučili da se povežu s izbjegličkim organizacijama i pomognu im u djelovanju, na tome im nitko ne bi mogao prigovoriti i doista bi mogli računati i na UN i na EU. Ali oni to ne čine. Umjesto toga, vjerojatno s državljanstvom Srbije i Crne Gore u džepu, nakon Akta o normalizaciji odnosa (1996.) i Sporazuma o pravima nacionalnih manjina (2004.), oni formiraju vladu za drugu državu!

Takvi ljudi imaju obraza govoriti o tome da ?Hrvatska ne može u Evropu jer je etnički očistila Srbe?. Treba im jasno poručiti da su upravo oni suodgovorni za progone i egzodus Srba još od prvog dana kad su krenuli u formiranje ?svoje države?. To su učinili i mimo pameti i mimo volje i interesa Srba u Hrvatskoj. Ako su to onda mogli, danas to više neće moći. Jer bez obzira na sve teškoće Srba u Hrvatskoj i u izbjeglištvu, oni ne samo da čvrsto stoje uz hrvatsku proevropsku orijentaciju nego su njezina snažna komponenta. Bez obzira na otpore s kojima se Srbi u Hrvatskoj suočavaju u ostvarivanja svojih ljudskih i manjinskih prava, nitko bolje od njih ne zna da upravo na evropskoj orijentaciji hrvatske politike oni postaju njezina demokratska sastavnica i i subjekt u rješavanju vlastitih problema i problema Hrvatske u cjelini. Sad, kad su se nakon decenija i po izborili za takav status, sigurno nikome neće dopustiti da govori u njihovo ime, a protiv njihova interesa.

Oni koji baš u ovom trenutku oživljavaju inicijativu za formiranje ?Vlade RSK u progonstvu?, imaju jasne, premda kratkovidne ciljeve. Svjesni su da time ne mogu ni kod koga ozbiljnoga utjecati na odluku o početku pregovora Hrvatske s EU, ali će učiniti sve da tu okolnost u Srbiji iskoriste i protiv Tadića i protiv Koštunice, razbuđujući desničarski sentiment među izbjeglicama i ojađenim svijetom u Srbiji po logici: “Eto vidite kakva je Evropa, kakvi su njezini politički zagovornici u Srbiji!” U kontekstu predstojećih razgovora o statusu Kosova i najava predstavnika Crne Gore da žele nezavisnost, jasno je da će desne stranke na čelu s radikalima Tome Nikolića zvanog Grobar mobilizirati sve nezadovoljne i razočarane. Stoga me ne bi čudilo da nezadovoljni politikom Srba u Bosni skupe bivše ?poslanike i ministre? i formiraju ?Vladu Republike Srpske u progonstvu?. Rajka Ležajića i njegovu skupštinu treba promatrati kao pokretanje inicijative koja se pokušava otrgnuti od ratnih posljedica i okrenuti se sebi i svojoj evropskoj perspektivi. Zato sam uvjeren da u Srbiji s ovakvim ili sličnim inicijativama ne smije biti kompromisa, te da demokratske stranke i državne institucije moraju reagirati adekvatnim odgovorom.

Kratkovidna desna politika u Hrvatskoj na ovo bi mogla zlurado likovati, ponovo šireći prostor antisrpskog umjesto proevropskog raspoloženja u Hrvatskoj, pogotovo u kontekstu rasprava o eventualnoj odgodi početka pregovora. Dalekovidna i demokratska hrvatska politika mora učiniti sve da u pogledu izbjeglica, suradnje s Haagom i odnosa sa susjedima pridonese stabilnosti Srbije i Crne Gore. Dalekovidna hrvatska politika u slučaju problema s početkom pregovora i odnosa Srbije prema tome neće imati skrupula da po povratku iz evropskih centara svrati u Beograd i raspravi sporna pitanja ili nesporazume. Iznimno je štetno da se u Hrvatskoj stvara raspoloženje da su susjedi krivi za teškoće s dobivanjem potvrde o datumu početka pregovora, a njihovi ambasadori gotovo da zloupotrebljavaju gostoprimstvo. Ni dalekovidna evropska politika ne bi trebala biti na poziciji “aut Gotovin, aut nihil”. Ne samo zato što se dosad nije tako postupalo prema Hrvatskoj, pa je ona napredovala, već zato što bi od takve politike više koristi imali zagovornici Gotovine nego zagovornici Evrope.

OKVIR 2:

Prošli petak, u 22.45, kutinska televizija NET emitirala je dokumentarni film “Komšije” koji otkriva ekstremne političke stavove Rajka Ležaića, tadašnjeg predsjednika Skupštine tzv. Republike Srpske Krajine, koji je jedan od članova tzv. Vlade RSK u progonstvu osnovane prošli vikend u Beogradu. Taj dokumentarni film sastoji se od originalnih videosnimaka srpskih pobunjenika tijekom Domovinskog rata. Snimke bi trebale imati važnu dokaznu vrijednost pred haaškim sudom, koji je neke od protagonista tih snimki izravno optužio za ratne zločine.

“Komšije” su izazvale veliku pozornost publike NET-a (Nezavisna Televizija). Nakon prvotnog emitiranja uredništvo kuće ponovno je prikazalo taj dokumentarni film u subotu ujutro u osam sati, te u nedjelju prijepodne u 10.40. Prema podacima NET-a, gledalo ga je 130 tisuća ljudi. Film donosi javnosti dosad nepoznate sekvence iz srbijanske agresije na Hrvatsku te će zbog svoje velike dokumentarne vrijednosti vjerojatno biti prikazan i na nekoj od nacionalnih televizija.

Posebno je zanimljiv dio filma s videosnimkom s vojne smotre održane u Benkovcu 5. veljače 1995. Rajko Ležaić bio je jedan od govornika na tom skupu. Prije njega se vojnicima obratio jedan od pobunjeničkih vojnih zapovjednika Janko Đurica. Đurica je prisutnima rekao da je JNA odnedavna prestala igrati ulogu mirovnih snaga i aktivno se uključila u borbu protiv ustaša za obranu srpskog naroda i prostora.

“Svi naši borci i starješine shvatili su da je ovo trenutak, a možda i posljednja šansa da jednom zauvijek razgraničimo s Hrvatima i da stvorimo jedinstvenu srpsku državu”, rekao je Đurica. Potom se prisutnima obratio Ležaić, govoreći kako su predstavnici RSK odbili plan Z-4. ”Što nam nude tzv. bjelosvjetski prijatelji? Nude nam geto nacionalne manjine u ustaškoj državi. Taj famozni plan te famozne kontakt grupe Z-4, mi nismo htjeli ni uzeti u razmatranje”, rekao je Ležaić na tom vojnom skupu. Potom je episkop Longin blagoslovio srpsku vojnu zastavu, kako bi je učinio strašnom i užasnom za sve srpske neprijatelje. ”? Da gnjevnoj vojsci svojoj, koja ovu zastavu nosi i u nju gleda, milostivo da smjelost, silu i snagu da bi satrla i uništila silu neprijatelja naših, gospodu se pomolimo?”, rekao je između ostalog episkop Longin. Istoga dana Ležaić i episkop Longin prisustvovali su prigodnom slavlju i blagoslovu Erdutskog vina. To vino Ležaić je predstavio kao proizvod RSK i jedan od dokaza njene državnosti. “Danas osvješćujemo vino, a vjerojatno ćemo u budućnosti osvješćivati srpsku šivaću mašinu i mnoge druge proizvode. To će biti znak da je Krajina živa te da je to sastavni dio ukupnog srpskog korpusa, odnosno sastavni dio zajedničke srpske države”, rekao je Ležaić.

Na benkovačkoj vojnoj smotri Ležaić, koji je za predsjednika Skupštine RSK izabran 25. listopada 1994., samo je još jednom ponovio srpske ekstremističke zahtjeve. Koliko su oni bili pogrešni možda je najbolje opisao srpski povjesničar Mile Dakić u Srpskoj reči, opisujući što on misli o odbijanju plana Z-4 od strane vodstva RSK. Ležaić je bio jedan od čelnika RSK koji je odbio primiti taj Plan od stranih diplomata. Dakić je u Srpskoj reči o politici koju je zastupao Ležaić napisao sljedeće: ”?Tuđman i njegovo okruženje bili su protiv Plana. Krajišnici su ih riješili glavobolje. Odbacili su dokument koji Hrvatska ne bi prihvatila. Pred svijetom su, zaslugom umišljenog i neodgovornog rukovodstva RSK, ispali kooperativni, pred svojim narodom mudri i trezveni. Krajiški perjanici nisu samo kolektivno nego i pojedinačno odgovorni za ovaj posljednji voz, koji bi eliminirao naredne tragedije, žrtve i etničko čišćenje srpskog naroda biblijskih razmjera. Ni jedan od njih nije imao izdvojeno mišljenje, niti je podnio ostavku na svoju funkciju. Točne su Mikelićeve konstatacije o cijepanju RSK u Planu Z-4 te da neke njegove odredbe nisu bile najbolje za RSK, ali je neoprostiva greška krajiških pregovarača, što nisu primili tekst Plana u svoje ruke, vrijeđajući time, politički i nediplomatski, one od kojih isključivo zavisi krajiška budućnost”, napisao je Dakić u Srpskoj reči.

Osim što otkriva pravo političko lice Rajka Ležaića, dokumentarni film “Komšije” donosi i neke snimke koje bi mogle dodatno značajno poljuljati teze haaškog tužiteljstva da je “Oluja” nastala kao zločinački pothvat hrvatskog vodstva, te da je rezultirala smišljenim progonom Srba iz RSK. Primjerice, u filmu se nalazi govor Siniše Martića, zapovjednika četničke skupine Šiltovi iz Gline, koji u obraćanju svojoj jedinici najavljuje da će u slučaju mogućeg pripajanja Krajine Hrvatskoj, on pobjeći u Srbiju.

”?Stali smo ovdje da se vidi tko je izložio svoja jaja da brani Glinu. A ne da mi se razne mudonje švercaju na našim leđima? Ako ova Krajina bude u okviru Hrvatske, onda se ja selim u Srbiju, dolje?I onda bi ostali Srbi, koji su bježali odavde u Srbiju, pa ćemo svi da pobjegnemo u Srbiju. Pa kad napadnu ustaše i Nijemci Srbiju, onda više nijedan Srbin neće imati gdje da bježi?”, rekao je Siniša Martić svojim četnicima.

“Komšije” u jednom svom dijelu pokazuju kako je ratni zločinac i kriminalac Željko Ražnatović Arkan izravno rukovodio dijelom napada na Vukovar, te da je napade koordinirao zajedno s JNA. Da su sve agresorske jedinice bile zapravo jedna vojska kojom se rukovodilo iz jednog centra, dodatno je potvrdio Vojislav Šešelj, vođa srbijanskih radikala, tijekom posjeta Benkovcu. Na jednoj privatnoj večeri, on jasno govori kako njegove četničke jedinice u Vukovaru ratuju zajedno s JNA, te kako su na njihov zahtjev vojnici JNA obrisali zvijezde petokrake, a od njih ne traže da skinu svoja četnička obilježja. U dijelu filma vidi se i da je na smotri vojske RSK u Slunju, na Vidovdan, 28. lipnja 1995., bio i Milorad Luković Legija, zapovjednik Crvenih beretki te glavni organizator atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Dokumentarni film otkriva i da je četnička skupina pod zapovjedništvom izvjesnog Steve Borojevića za svoju obuku koristila pravoslavnu crkvu, da ju je znatno oštetila, a kasnije su sve pripisali navodnom hrvatskom rušilačkom pohodu u “Oluji”.

“Komšije” pokazuju i dosad nepoznate snimke susreta Željka Ražnatovića Arkana i Cyrusa Vencea u Vukovaru. Vence se rukovao s Ražnatovićem svega par dana prije pada Vukovara. Posebno je zanimljiv i dio koji otkriva svađu između Vojislava Šešelja i kapetana Dragana u okolici Benkovca. Međusobno su se optuživali za ratne zasluge, a lokalni Srbi su ih pokušavali zaustaviti tvrdeći da im to loše utječe na borbeni moral.

 

 

 

 

Objavio Vjesnik 28.10.2004 godine

Kaznene prijave protiv bivšeg bliskog suradnika Bore Mikelića


Tvrtka Dragana Čičića, jednog od vođa srpske pobune u Hrvatskoj, dobila je kredit od HBOR-a iako joj je račun bio blokiran/ Sumnja se da je novac potrošen izvan Hrvatske, između ostalog i na kupnju stana u Londonu
ZAGREB – Nakon višemjesečne kriminalističke obrade sisačka je policija podnijela kaznenu prijavu protiv vlasnika tvrtke »Drvoplast Petrinja - Kraljevo«, Dragana Čičića i njegove supruge Đurđice, zbog prijevare u gospodarskom poslovanju i krivotvorenja službene isprave. Za navedena kaznena djela predviđena je kazna zatvora do 8 godina.
Kako smo pisali, već skoro dvije godine dio javnosti ukazuje na očite nepravilnosti u dodjeli kredita od preko 28 milijuna kuna , koje je »Drvoplast« dobio od HBOR-a i Fonda za razvoj i zapošljavanje. Po dokumentima koje je i Vjesnik objavljivao, u trenutku navodne uplate kredita račun tvrtke je bio blokiran, zbog neplaćanja komunalija. Osim toga, sve ukazuje da su i tako nelegalno dobivena sredstva utrošena nenamjenski.
Vlasnik »Drvoplasta« inače je u vrijeme rata bio bliski suradnik čelnika tadašnje srpske paradržave na okupiranom hrvatskom teritoriju Bore Mikulića, u Hrvatskoj osuđenog na 20 godina zatvora. Čičić, za kojeg su mnogi tvrdili da je bio moćniji i od Mikelića, kandidirao se na »krajiškim« izborima s programom stvaranja velike Srbije. Nakon »Oluje«, Čičić bježi u Srbiju, gdje se bavi poduzetništvom te postaje bliski suradnik Mire Marković Milošević, supruge Slobodana Miloševića. Nakon izbacivanja iz Markovićkine stranke JUL, 2000. godine Čičić poslove seli u BiH, a 2002. nakon što pokreće pogon za proizvodnju plastičnih folija u Petrinji, uspijeva dobiti sporne kredite. U međuvremenu novci su »nestali«, a proizvodnja i novo zapošljavanje nisu pokrenuti. HBOR je u kolovozu ove godine otkazao kredit »Drvoplastu« i zatražio hitan povrat sredstava u iznosu od preračunato više od dva milijuna eura. U obrazloženju otkaza stoji da su HBOR-ova sredstva potrošena nenamjenski.
Dragan Čičić, kako smo čuli, rijetko dolazi u Petrinju, a poslove vodi njegova supruga Đurđica. Čićić inače, ima tri putovnice, Hrvatsku, SCG, BiH. Ima i stan u Londonu, a u medijima su se pojavile informacije da je novac dobiven od hrvatske države potrošen poslovanje tvrtki koje ima u Srbiji i Republici Srpskoj.
Kako smo čuli, osim za prijevaru s kreditom, Dragan i Đurđicu Čičić tereti se i da su krivotvorili dopis u kojem im petrinjske gradske vlasti daju potporu za daljnji rad.
B. Lazarević, D. Grdić

 

 

Vjesnik 12.08.2004 godine

Ubojicu ruskih novinara likvidirao njegov vojnik


Na Štrbčevu popisu »nedužnih žrtava« nalazi se i Stevo Borojević, ubojica ruskih novinara koji su likvidirani u rujnu 1991. godine na cesti kod Hrvatske Kostajnice
ZAGREB - Na popisu navodnih srpskih žrtava, stradalih od »ustaškog terora«, koji je objavila udruga »Veritas«, nalazi se i zloglasni Stevo Borojević, zapovjednik specijalne jedinice krajiške paravojske, koga je ubio njegov vojnik nakon svađe. Udrugu »Veritas« vodi bivši član vlade tzv. SAO krajine Savo Štrbac.
Stevo Borojević, kako smo pisali, odgovoran je i za ubojstvo dvojice ruskih televizijskih novinara: Viktora Nogina i Genadija Kurenova. Njih su dvojicu u rujnu 1991. Srbi likvidirali na cesti između Kukuruzara i Majura nedaleko od Hrvatske Kostajnice. Srbi su za zločin optužili hrvatsku stranu, a čak su osnovali i fond za pomoć obiteljima ubijenih novinara i za »otkrivanje istine« o njihovoj smrti. Prava istina otkrivena je tek nakon rata, a rusko vrhovno tužiteljstvo zaključilo je 1999. istragu o događaju, zaključivši da su novinare ubili »martićevci«.
Prošle godine razgovarali smo s jednim od rijetkih preživjelih očevidaca ubojstva Nogina i Kurenova. Bivši pripadnik Borojevićeve jedinice, koji sada živi u Republici Srpskoj, ispričao nam je kako su Rusi vjerojatno zalutali banijskim cestama, a na blokadnoj točki kod skretanja iz Kukuruzara prema Majuru nisu se odmah zaustavili. Tada je jedan od desetak policajaca ispalio prema automobilu raketu iz »zolje«.
Nakon toga novinari su se zaustavili, izašli iz automobila i stavili ruke na krov. Prišao im je, kaže očevidac, osobno Stevo Borojević i likvidirao ih rafalom iz strojnice. Kada je Borojević shvatio da je ubio »krive ljude«, izvadio je televizijsku kameru iz automobila, a olupinu s mrtvim tijelima dao je zakopati na lokaciju gdje su i danas ostaci automobila.
Prema riječima nekoliko bivših pripadnika srpske paravojske, Stevo Borojević bio je »lud« čovjek, koga su se bojali i sami Srbi. U okolici banijskog sela Komogovine, gdje je bila njegova baza, poslije rata pronađene su četiri masovne grobnice u koje su zakopani ubijeni hrvatski civili.
U ožujku 1992. godine Borojević je i sam postao žrtva svog nasilnog karaktera. Nakon što je ošamario svog podređenog u bazi u Komogovini, ovaj se latio automata i ubio svog zapovjednika i njegova zamjenika Nikolu Zeca. Borojević i Zec nalaze se na Štrbčevu popisu »žrtava ustaškog terora«, a kako smo čuli od predstavnika braniteljskih udruga s područja Banovine, zasad je na istom popisu otkriveno i nekoliko osoba koje su umrle prirodnom smrću ili su počinile samoubojstvo, o čemu postoji i dokumentacija iz srpskih izvora.
Dragan Grdić i Branko Lazarević

 

 

 

Vjesnik , 28.04.2004 godine

Bivšem »JUL-ovcu« 12 milijuna kuna na blokirani račun


Gdje je i kako završilo 12 milijuna kuna, u odgovoru koji je potpisao predsjednik Uprave Fonda za privatizaciju, mr. Milan Stojanović, nema niti riječ
ZAGREB, 27. travnja – »Nastojmo se što prije ujediniti s republikom Srpskom te Srbijom i Crnom Gorom, da rijeke koje nas dijele budu ono što jesu – prirodna bogatstva u budućoj jedinstvenoj velikoj Srbiji«, napisao je u svom preidzbornom programu u prosincu 1993. godine, petrinjski poduzetnik Dragan Čičić.
Deset godina kasnije Čičićeva tvrtka »Drvoplast Petrinja - Kraljevo«, dobila je od hrvatskog Fonda za razvoj i zapošljavanje 12 milijuna kuna namijenjenih »finalizaciji prerade drva i uvođenje novih tehnologija za proizvodnju folije od plastičnih masa«.
U cijeloj priči možda i nije toliko sporna prošlost vlasnika poduzeća, već činjenica da je račun njegove tvrtka u trenutku uplate spomenutih sredstava, 20. ožujka prošle godine, već duže vrijeme bio blokiran zbog neplaćanja komunalne naknade. Kako je vidljivo iz Zamolbe koju je »Drvoplast«, Poglavarstvu grada Petrinje podnio u lipnju iste godine, račun je i tada bio blokiran. Naime u zamolbi koju je potpisala Čičićeva supruga Đurđica Čičić, kao direktorica poduzeća, traži se od grada da odgodi plaćanje komunalne naknade kako bi se deblokirao žiro račun kod Privredne banke.
»Povoljnim rješenjem naše molbe učinit ćete Vaš doprinos u zapošljavanju djelatnika u Petrinji, kao području od posebne državne skrbi, na čemu Vam se posebno zahvaljujemo«.
Vijećnik u skupštini sisačko - moslavačke Županije, Ivica Pandža Orkan (HSP), postavio je u srpnju prošle godine pitanje kako je moguće da je »Drvoplastu« uplaćeno 12 milijuna kuna, kada postoji dokaz da je račun tog poduzeća u to vrijeme bio blokiran.
U dopisu koji je stigao iz Fonda za razvoj i zapošljavanje, nije konkretno odgovoreno na vijećničko pitanje. Navodi se samo kako je program »Drvoplasta« izradio Ekonomski institut iz Zagreba, a Hrvatska banka za obnovu odobrila vlastita sredstva za pokretanje proizvodnje modernizaciju i novozapošljavanje.
Gdje je i kako završilo 12 milijuna kuna, a koja sredstva očito nisu mogla završiti na računu koji je blokiran, u odgovoru koji je potpisao predsjednik Uprave Fonda mr. Milan Stojanović nema niti riječ.
Kako smo čuli, od pokretanja nekakve proizvodnje i novog zapošljavanja u petrinjskom »Drvoplastu« u međuvremenu nije bilo ništa. Oko 130 radnika tvrtke već sedam mjeseci nije dobilo plaću. Neslužbeno smo saznali da se za čitav slučaj zainteresirao i Uskok.
Do Dragana Čičića nismo uspjeli doći, a gdje on trenutno živi ne znaju ni njegovi radnici. U Petrinju dolazi rijetko, a poznato je da posjeduje tri putovnice odnosno tri državljanstva, hrvatsko, BiH te Srbije i Crne Gore. Osim »Drvoplasta«, vlasnik je još i »Galamesa« iz Beograda, »Drvoplasta« sa sjedištem u Oštroj Luci kod Brčkog, te »Zmijanjeplasta« čije je sjedište u Bronzanom Majdanu kod Banja Luke.
Samo »Drvoplast« ima prodajna mjesta u tridesetak gradova na području bivše Jugoslavije.
Rast Čičićevog poslovnog imperija poklapa se s osnutkom srpske paradržave na području Hrvatske. U takozvanoj RSK, blisko je surađivao s Borislavom Mikelićem, tadašnjim čelnikom petrinjskog Gavrilovića, a u to vrijeme postaje poznat po »mutnim« poslovima na kojima se enormno obogatio.
Poslovi sele u Beograd
General krajinske paravojske Milislav Sekulić u svojoj knjizi »Knin je pao u Beogradu«, objavljenoj 2000. godine, navodi da je »Mikelićeva vlada je na određene načine pomagala i omogućavala šverc, a nerijetko i sama švercala. O poslovanju i zaradama »Krajina-šuma«, poznatog privatnika iz Petrinje naveliko se pisalo i pričalo kao o švercu koji štiti vlada i pojednini ljudi iz MUP-a RSK«.
Nakon pada »Krajine« poslove seli u Beograd, da bi uskoro »na mala vrata« ponovno pokrenuo i pogon u Petrinji.
Do 2000. godine Čičić je živio u Beogradu, gdje je bio član samog vrha »JUL-a«, stranke koju je vodila supruga bivšeg Srbijanskog vođe Slobodana Miloševića, Mira Marković. Iz JUL-a je u travnju 2000. godine izbačen, navodno zbog neplaćanja članarine. Tada je novinarima izjavio: »Barem više neće moći da mi otimaju pare, što su radili kad god i gdje god su htjeli«.
Čičiću su imali što i otimati. Primjer moći i bogatstva kojim raspolaže je i činjenica da je u krugu »Drvoplastovog« pogona u Kraljevu sagradio zoološki vrt, te restoran za 600 gostiju, u koji su često navraćali tadašnji politički moćnici.
Nakon razlaza s »JUL-om« sjedište poslovanja seli u Republiku Srpsku, a po nekim informacijama iz srbijanskog tiska trenutno najviše vremena provodi u Londonu, gdje je kupio stan. Čelni ljudi hrvatskog Fonda za razvoj i zapošljavanje vjerojatno i nisu znali kome odobravaju 12 milijuna kuna državnih sredstava, a policija i pravosuđe ipak mogli ući u trag novcu hrvatskih poreznih obveznika. Možda trag vodi upravo u London?
Branko Lazarević i Dragan Grdić 

 

 

 

 

 

 

 

 

Večernji List  22.04.2004 godine

 

 

Jutarnji List 22.04.2004 godine

 

 

Objavio :  www.vjesnik.hr 

MUP ne zanimaju videosnimke koje policajca povezuju s ratnim zločinom


Hrvatskog policajca koji je temeljem »Erdutskog sporazuma« u službu prešao iz »krajinske milicije«, videosnimke terete za sudjelovanje u ratnom zločinu/ On je u međuvremenu optužen za izazivanje prometne nesreće s teško ozlijeđenom osobom, za što je predviđena kazna od 6 mjeseci do 5 godina zatvora


ZAGREB, 1. travnja – Na Općinskom sudu u Dvoru vodi se postupak protiv hrvatskog policajca Mihajla Resanovića (43), optuženoga da je u kolovozu 2002. godine pijan skrivio prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba teško ozlijeđena. Zadnja rasprava u tom slučaju održana je još u svibnju prošle godine, a optuženi policajac tada nije došao. Od tada do danas nije određen nastavak suđenja.
Policajac Resanović imao je već problema sa hrvatskim zakonima, međutim sve mu je oprošteno. Naime u prosincu 1992. godine Mihajlo Resanović zvan Mišo, iz Hrvatske Kostajnice, prijavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku zbog sumnje da je počinio kazneno djelo oružane pobune. Zakonom o općem oprostu donesenom 1996. godine svi sudionici pobune su amnestirani. Resanović ne samo da je amnestiran već je temeljem »Erdutskog sporazuma« iste godine primljen u hrvatsku policiju i tada je počeo raditi na graničnom prijelazu Tovarnik.
Pažnju dijela javnosti Resanović je zaslužio par godina kasnije nakon što je umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Ivica Pandža Orkan u suradnji s redateljem Pavlom Vranjicanom, počeo od videozapisa srpskih snimatelja, »slagati« dokumentarne filmove. Tako je na snimci četničkog osvajanja Hrvatske Kostajnice od 13. rujna 1991. godine Resanović prepoznat u situaciji koja ga, ako ne kazneno, onda barem moralno teško diskreditira. Naime, sa snimke je vidljivo kako Resanović sudjeluje u grupi »martićevaca« koja vodi trojicu zarobljenih Hrvata. U jednom trenutku jedan »martićevac« prilazi zarobljenicima i repetira strojnicu »škorpion«. Tu se snimka prekida, a u nastavku se vide samo dvojica od trojice zarobljenika. Treći, Dražen Kostrić, najvjerojatnije je tada ubijen, a njegovo tijelo nije pronađeno do danas. Druga dvojica zarobljenika Tomo Jergović i Željko Vujanović ubijeni su nešto kasnije i njihova su tijela pronađena nakon rata u jednoj od brojnih banijskih masovnih grobnica.
Ivica Pandža Orkan, koji je trenutno HSP-ov zastupnik u skupštini sisačko moslavačke Županije, poslao je između ostalih i spomenutu snimku još 2001. godine tadašnjoj predsjednici saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost Đurđi Adlešić, koja je kasnije snimke proslijedila MUP-u. Tadašnji ministar Šime Lučin izjavio je nakon primitka video kaseta kako će ti snimci pomoći već otvorenim kriminalističkim obradama o nestanku osoba na Banovini.
Zanimljivo je da se nitko u hrvatskom MUP-u, do današnjeg dana nije sjetio ispitati Mihajla Resanovića o njegovim eventualnim saznanjima o sudbini Dražena Kostrića, protiv čijeg ubojice nikada nije podnesena kaznena prijava.
Inače, 2001. godine u vrijeme masovnog otpuštanja u policiji, Resanović ja nakratko ostao neraspoređen, ali je ubrzo ponovno vraćen u službu i sada radi u postaji granične policije Pasjak – Rupe. Niti izravne sumnje za sudjelovanje u ratnom zločinu, niti postupak koji se protiv njega vodi zbog optužbe za izazivanje prometne nesreće, očito je neće spriječiti Mihajla Resanovića da u miru dočeka mirovinu države protiv koje se borio.
Branko Lazarević, Dragan Grd , 2.4.2004god

 

 

 

Objavio Index.hr 24.10.2003 godine

Premijera dokumentarnog filma komšije Pavla Vranjicana

Dokumentarni film "Komšije" Pavla Vranjicana, autora dokumentaraca "Amarcord" I i II zagrebačku je premijeru imao večeras u dvorani Hrvatskog slova, gdje će se prikazivati idućih tjedan dana u dva večernja termina.

"Komšije", dugometražni dokumentarni film, zbirka je raznih videozapisa koje je u Domovinskom ratu napravila srpska strana, dijelom amatera, a dijelom srpskih novinara koji su izvještavali s okupiranog hrvatskog teritorija u tzv. Krajini.

U filmu sam najviše želio istaknuti i pokazati kako je tamo postojala svijest da se naprave zločini i genocid, da se ništa nije događalo slučajno, istaknuo je redatelj filma Pavle Vranjican.

Vranjican napominje da film daje pravu sliku događaja iz Domovinskog rata i upozorava da u Hrvatskoj još uvijek nisu dovoljno dobro obrađeni službeni podaci o poginulima i nestalima.

Podaci postoje, ali nije napravljena njihova analiza, neprecizan je broj poginulih i ne zna se dovoljno o načinu njihove smrti, dobnoj i spolnoj strukturi, što bi zasigurno i neosporno definiralo karakter rata, rekao je Vranjican.

Nakon snimanja dokumentaraca "Amarcord", koji su prikazani pred oko 14 tisuća gledatelja u 23 hrvatska grada, redatelj je pozvao osobe koje posjeduju slične video zapise za nastavak tih filmova. Tijekom šest mjeseci javilo mu se dvadesetak osoba, a zatim je Vranjican napravio scenarij, montažu i režiju "Komšija".

Narator je Vedran Mlikota, a stručni suradnik Ivica Pandža Orkan.

Film "Komšije" dosad je prikazan u Hrvatskoj Kostajnici, Petrinji, Topuskom, Glini, Bjelovaru i Daruvaru.

 


 

Jutarnji List 15.09.2003 godine

 

 

 

Vjesnik 12.08.2003 godine

Srpska paravojska bogomolju pretvorila u vojno vježbalište


Autori ne navode da hrvatska strana nikako nije mogla biti odgovorna za devastaciju spomenute crkve, budući da se Komogovina do Oluje nalazila duboko u teritoriju takozvane Srpske Krajine
ZAGREB, 17. kolovoza - Na web stranici Srpske pravoslavne crkve, kao jedna od u ratu oštećenih bogomolja navodi se i Crkva preobraženja gospodnjeg, u mjestu Komogovina, na pola puta između Petrinje i Hrvatske Kostajnice.
Za spomenutu crkvu se navodi da je oštećena »u ratnim operacijama 1991 do 1994. godine«. Autori teksta međutim ne navode kako hrvatska strana nikako nije mogla biti odgovorna za devastaciju spomenute crkve budući da se Komogovina do »Oluje« nalazila duboko u teritoriju takozvane »Srpske Krajine«, gdje se nisu odvijale nikakve ratne operacije.
Nedavno smo posjetili mjesto, a u posjedu smo i videokaseta koje pokazuju da je za loše stanje građevine odgovorna specijalna jedinica »krajinske vojske«, na čelu s poznatim banijskim krvnikom Stevom Borojevićem, o kojem smo već pisali.
Videokasete nam je ustupio umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Ivica Pandža, koji se bavi istraživanjem i prikupljanjem dokumentacije zarobljene od suprotne strane nakon završetka rata.
U neposrednoj blizini crkve nalazi se spomen dom posvećen NOB-u u kojem je bila smještena Borojevićeva jedinica. Na snimkama se vidi kako se »specijalci« penju po tornju crkve, te kako po građevini pucaju vježbajući gađanje.
Osim toga postoji i video zapis s jedne od sjednica lokalne vlasti srpske paradržave na kojoj pravoslavni svećenik traži od državnih organa novac za obnovu hrama, uz obrazloženje da ga je oštetila »krajinska vojska«.
Inače u polumjeru od oko dva kilometra od baze specijalaca dosad su nakon rata detektirane četiri masovne grobnice u koje su zakapani uglavnom ubijeni civili s područja Banije. Kako smo pisali Borojevića se tereti za smrt nekoliko desetaka hrvatskih civila, a zbog svoje prijeke naravi bio je strah i trepet i velikog dijela lokalnih Srba. Poginuo je, navodno, od ruke vlastitog vojnika.
Vjesnik je također u posjedu videokasete koja priču o Komogovini vraća na sam početak. Naime ispred Crkve preobraženja gospodnjeg, održan je 18. kolovoza 1990. godine zbor u režiji Srpske demokratske stranke, na kojem se udaraju temelji budućeg ustanka »ugroženog srpstva«.
Vrata crkve u Komogovini zaključana su lokotom, a kroz prozor smo mogli vidjeti uređen oltar, na zidovima ikone, a na oltaru svijeće, što svjedoči da i sada netko vodi brigu o crkvi.
Dragan Grdić, Branko Lazarević 

 

 

 

Fokus 04.04.2003 godine

 

Jutarnji List 30.03.2003 godine

 

Večernji List 30.10.2002 godine

 

Novi Sisački Tjednik 24.10.2002 godine

 

Večernji List 23.10.2002 godine

 

 

 

Nacional 16.10.2002 godine

SRPSKO - HRVATSKA ŠPIJUNSKA KOALICIJA


Hrvatski špijuni pomažu Miloševiću protiv Mesića
Špijunsko podzemlje u Hrvatskoj spremno je i na suradnju s Miloševićem samo da bi diskreditiralo Mesića
Prema Nacionalovim izvorima u beogradskim političkim krugovima, u završnoj riječi svoje obrane pred Međunarodnim kaznenim sudom Slobodan Milošević pokušat će svjedočenje Stipe Mesića diskvalificirati tvrdnjom da je aktualni hrvatski predsjednik u nekadašnjoj SFRJ funkcionirao kao prikriveni provokator Udbe i KOS-a. Argumente za takvu tezu nevidljivi stožer Miloševićevih odvjetnika prikuplja, među ostalim, u savezništvu s nekolicinom bivših načelnika i operativaca Službe državne sigurnosti SR Hrvatske koji su u međuvremenu obnovili stare veze s nekadašnjim srbijanskim kolegama.
Ante Barišić, Milovan Škorić i Božo Kovačević servisiraju Miloševićevu haašku obranu: pokušat će diskvalificirati Mesića tvrdnjom da je bio prikriveni udbaš Ante Barišić uoči posljednjih predsjedničkih izbora već je pokušao Mesića diskvalificirati tvrdnjom da je bio suradnik Udbe: no kad su objavljeni dokumenti na koje se pozivao pokazalo su upravo suprotno – da je Mesić bio na udaru Udbe Kako tvrde isti beogradski izvori, za sada je sa sigurnošću ustanovljen identitet trojice bivših djelatnika hrvatskog SDS-a koji u suradnji sa srbijanskom špijunskom mafijom izravno ili neizravno servisiraju Miloševićevu haašku obranu: Milovan Škorić, Božo Kovačević i Ante Barišić. U krugovima bliskim haaškom tužiteljstvu, s razlogom se sumnja da je u tu obavještajnu mafiju uključen, među ostalim, Srećko Ožegović kojeg je hrvatska javnost 1992. upoznala kao pripadnika “Labradora”, špijunske mreže tadašnje JNA u hrvatskim državnim institucijama.
Hrvatsko-srpsko savezništvo rashodovanih “udbaša”, kako kolokvijalno nazivaju špijune nekadašnje Državne sigurnosti, nije zasnovano samo na starim, kolegijalnim poznanstvima, nego zajedničkim projektima koji se danas, u pravilu, vrte oko Međunarodnog kaznenog suda. Neki od njih, naime, pokušali su postati suradnici haaških istražitelja. Premda u tome nisu uspjeli, danas obilaze potencijalne haaške optuženike i, manipulirajući njihovim strepnjama, lažu kako su u Haagu izgradili tako moćne pozicije da ih mogu spasiti od najstrožih optužnih kvalifikacija ili čak samih optužnica. Kao protuuslugu traže informacije kojima bi mogli kompromitirati osobe iz vojnih i političkih krugova. Ipak, ključna točka u kojoj je srpsko-hrvatska špijunska mafija ujedinila snage jest Radovan Karadžić, bivši, neuhvatljivi lider Republike Srpske, optužen za najteže zločine nad muslimanskim i hrvatskim civilima u Bosni i Hercegovini. Kako je za otkrivanje njegova skloništa ponuđena nagrada od pet milijuna dolara, bivši žbirovi jugoslavenske tajne policije stvorili su alijansu u hajci na basnoslovnu nagradu koja je dovoljno velika čak i ako je između sebe podijele. U međuvremenu, pak, jedan drugog podupiru i u drugim “kombinacijama”. Tako srpsko obavještajno podzemlje pomaže sljedbenicima mrtvog Franje Tuđmana, a njihovi kolege u Hrvatskoj servisiraju još živog Slobodana Miloševića.
Teza o Stjepanu Mesiću kao doušniku nekadašnjih jugoslavenskih službi ima dugu i zanimljivu kronologiju. Priča o Mesiću kao Udbinu konfidentu prvi je put plasirana u Slobodnoj Dalmaciji u siječnju 2000., za račun HDZ-ove desnice koja je tijekom predizborne kampanje za predsjednika Republike Hrvatske bila životno zainteresirana da spriječi Mesićevu pobjedu nad Draženom Budišom. Dok je Mesić gorljivo zagovarao bezuvjetnu hrvatsko-haašku suradnju, Budiša je ostavljao dojam političara kojeg je mnogo lakše uvjeriti kako su domaći ratni zločinci zaslužni za pobjedonosni Domovinski rat.
Tekst u splitskom dnevniku, dan prije izborne šutnje, objavljen je pod krupnim naslovom “Je li Stipe Mesić surađivao s Udbom?”. Upitna retorička forma difamacije naslanjala se na dva originalna dokumenta Službe državne sigurnosti što ih je novinskoj redakciji dostavio Ante Barišić, među kolegama poznatiji po ironičnom nadimku Diplomat. Njima je trebalo dokazati da je izborni favorit, javno poznat kao disident i politički robijaš iz Stare Gradiške, u potaji šurovao s najrepresivnijom institucijom komunističkog režima. Jedan dokument bio je označen kao informacija broj 814 u kojoj su sažeta dva Mesićeva informativna razgovora s operativcima tajne policije, od 7. svibnja i 11. lipnja 1985. Drugi – informacija 1407 odnosila se na Mesićev informativni razgovor od 26. rujna 1989.
Da manipulacija bude perfidnija, sadržaj dviju “informacija” nipošto nije odgovarao naslovu članka. Dokumenti ničim nisu pokazivali da je Mesić imao status suradnika SDS-a. Naprotiv, u dokumentima se moglo pročitati da je Mesić osamdesetih godina bio svrstan u kategoriju “klasnog neprijatelja – linija nacionalizam” i da je povod za informativne razgovore bio njegov zahtjev za izdavanjem putovnice koja mu je oduzeta prije više godina. Pozvan je, dakle, u prostorije SDS-a 1985. i 1989. na saslušanje kojim je po tko zna koji put trebalo testirati njegovu političku podobnost za stjecanje prava na slobodni izlazak iz zemlje. Činjenica da je Franjo Tuđman od istog SDS-a dobio putovnicu dvije godine prije Mesića, zornije od bilo čega ilustrira predodžbu tadašnjih jugoslavenskih institucija o subverzivnosti pojedinih osoba iz kategorije “hrvatski nacionalisti”.
U svakom slučaju, cilj medijsko-obavještajne operacije u Slobodnoj Dalmaciji bio je toliko providan da je Ante Barišić izazvao kontraefekt, javnost je zaključila da je riječ o klasičnoj udbaškoj svinjariji i Mesić je, podsjetimo, sa 57 posto glasova slistio svog protukandidata Budišu. U mjesecima koji su slijedili priča je, malo-pomalo, pala u zaborav, a Barišić se sa svojim špijunskim društvom bacio na kreiranje novih spletki. U nedostatku boljih argumenata za obranu svoje povijesne uloge na Balkanu, izmišljotinu je revitalizirao Milošević početkom listopada ove godine u trenutku Mesićeva istupa pred Međunarodnim kaznenim sudom. Hrvatski predsjednik nastupio je pred sudskim vijećem Haaškog tribunala kao svjedok protiv Miloševića, optuženog za genocid. Među ostalim, Miloševića je oslikao kao inicijatora posljednjih balkanskih ratova i inspiratora masovnog istrebljenja civilnog stanovništva na prostorima bivše Jugoslavije. Komentirajući Mesićeve navode optuženik je, među ostalim, dobacio svjedoku da je za bivše Jugoslavije radio za Udbu i KOS. U tom trenutku tvrdnje nije obrazlagao. Prema strategiji pripremljenoj u suradnji sa svojim braniteljskim stožerom, šire elaboriranje ostavio je za završnicu svog sudskog procesa koja je koncipirana i kao politička agitacija u korist srbijanske desnice i kao neka vrsta političke osvete svima onima koji su ga uspjeli poraziti. Doduše, pred Haaškim tribunalom savršeno je svejedno tko je bio suradnik bilo koje tajne službe bivše Jugoslavije; Haaški tribunal zainteresiran je za sadržaj nečijeg iskaza i istinitost svjedočenja, pa priče o Mesićevoj tobožnjoj udbaško-kosovskoj prošlosti Miloševiću ništa ne pomažu u rušenju optužnice koja sadrži poduži popis ratnih zločina. Ali možda mogu pripomoći rušenju Mesićeva predsjedničkog rejtinga u Hrvatskoj, što bi najtoplije pozdravili isti oni HDZ-ovi radikali koji su u siječnju 2000. učinili sve što su mogli da ga eliminiraju iz zborne utrke. Utoliko Miloševićeva strategija opet vodi prema Anti Barišiću i njegovu kružoku rashodovanih udbaša.
Dosje hrvatske Službe državne sigurnosti u kojem su pobrojani politički grijesi Stjepana Mesića protiv komunističke Jugoslavije godinama je sastavljao spomenuti Srećko Ožegović. Njegova suradnja s obavještajno-sigurnosnom službom JNA u doba stvaranja prvih hrvatskih nacionalnih stranaka uključivala je krađu dokumenata iz hrvatskog SDS-a koji su generalima JNA, u tadašnjim pripremama vojnog udara, mogli poslužiti ili za analizu ponašanja ili za ucjenu hrvatskih političkih prvaka. Kao pripadnik izdajničke skupine “Labrador”, Ožegović je Mesićev dosje predao izvjesnom Čedi Kneževiću, operativcu Drugog detašmana vojno-sigurnosne službe Ratnog zrakoplovstva u Maksimirskoj cesti u Zagrebu. Potom je proslijeđen u Beograd, Kneževićevu šefu Slobodanu Rakočeviću pa, konačno, Aleksandru Vasiljeviću, načelniku Uprave bezbednosti JNA. Dijelovi Mesićeva dosjea distribuirani su, također, unutar grupe za specijalni rat, koja je, pod nazivom “Opera orijentis”, djelovala pod pokroviteljstvom istog špijunskog odjela beogradske centrale Ratnog vazduhoplovstva. “Operu orijentis” osmislila su dvojica bivših djelatnika Centralnog komiteta SKH, Slavko Malobabić i Radenko Radojčić, fanatično uvjereni da će spletkama, dezinformacijama i podvalama spasiti i komunizam i Jugoslaviju. Tu su nastali i prvi planovi o korištenju pokradene građe hrvatskog SDS-a za krojenje falsifikata koji bi hrvatske političke lidere kompromitirali u očima vlastitih nacionalnih sljedbenika. Primjerice, članovi “Opere orijentis” u Beogradu su pronašli čovjeka koji je jako sličio Franji Tuđmanu, planirajući da ga angažiraju kao aktera pornofilma koji bi poslije predstavili kao dokumentarnu, autentičnu snimku bivšeg SDS-a. Zatim, proizveli su letak u slavu Mile Dedakovića Jastreba, zapovjednika obrane Vukovara, što je 1991. distribuiran po Slavonskom brodu, tobože kao djelo Tuđmanovih političkih protivnika. Letak u produkciji “Opere orijentis” dodatno je razljutio tadašnjeg hrvatskog predsjednika koji je Dedakovića uhitio, proglasio izdajnikom i krivcem za slom vukovarske obrane.
Na isti način postojala je ideja da se dijelovi ukradenog Mesićeva dosjea kombiniraju s krivotvorenim fragmentima kako bi se njegova disidentska biografija, u klasičnoj zamjeni teza, predstavila hrvatskoj javnosti kao paravan Udbina doušnika i provokatora. U tome se računalo na asistenciju Milovana Škorića koji je sve do danas ostao glavna komunikacijska spona između srpske i hrvatske strane starog špijunskog podzemlja. Tako se dio dokumenata bivšeg hrvatskog SDS-a vratio u Hrvatsku, da bi ih Ante Barišić i Božo Kovačević u pravom trenutku razdijelili po novinskim redakcijama.
Prvi javno poznati uradak iz njihove radionice, plasiran u Vjesniku 1996., neslavno je propao. Kao neka vrsta eksperimenta za kasnije slične manipulacije s SDS-ovom građom, Kovačević i Barišić iskoristili su nekoliko stranica autentičnog dosjea Ivana Zvonimira Čička, tadašnjeg predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora, da ga ukrase s lažnim činjenicama. Nakon nekoliko sastanaka i dogovora u prostorijama rukometnog kluba kojim predsjedava Zoran Gobac, dugogodišnji Kovačevićev prijatelj, nastao je falsificirani dokument koji je tadašnji Vjesnik prezentirao čitateljima kao dokaz da je Čičak, već kao gimnazijalac, drukao za Udbu. Falsifikat se otkrio na elementarnoj faktografskoj pogrešci: u tobožnji dokument SDS-a krivotvoritelji su upisali sadašnje ime navodnog Udbina suradnika – Ivan Zvonimir Čičak – a on je kao tinejdžer imao drukčije ime.
Poučeni, očito, iskustvom o vlastitim promašajima u krojenju dokumentacije, četiri godine poslije u Slobodnoj Dalmaciji nije se pojavio dokument s naknadnim Barišićevim i Kovačevićevim intervencijama. Tvrdeći u formi pitanja da je Mesić radio za Udbu, tiskan je faksimil čiji se sadržaj uopće nije mogao pročitati. Tek nakon napisa u Jutarnjem listu da se isti dokument nudio i mnogim drugim redakcijama, Josip Jović, tada glavni urednik splitskog dnevnika, bio je prisiljen da svoj dokazni materijal tiska u punom opsegu. Pošto se napokon vidjelo da stranice Mesićeva dosjea, upravo suprotno naslovu, ne dokazuju njegov suradnički odnos s bivšom jugoslavenskom tajnom službom, postalo je jasno da je riječ o dobro poznatom rukopisu vrlo aktivne udbaške zajednice.
Milovan Škorić trenutačno živi u Austriji, kao vlasnik jedne privatne tvrtke za montažu radijatora. Božo Kovačević donedavno je bio revizor HRT-a i Hrvatskog olimpijskog odbora. A Ante Barišić je danas zaposlen kao predavač na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Povezuje ih zajednička prošlost: do raspada Jugoslavije sva trojica u hrvatskoj Službi državne sigurnosti radili su u odjelima specijaliziranim za progon tzv. državnih neprijatelja komunističkog režima. No povezuje ih i kolektivno preživljavanje nakon sloma Jugoslavije. Nakon što je SDS SR Hrvatske postao hrvatski SZUP, Škorić se stavio na raspolaganje Josipu Manoliću, HDZ-ovu osnivaču UNS-a, Božo Kovačević sprijateljio se s Antonom Vrdoljakom, HDZ-ovim direktorom HRT-a, a Ante Barišić služio je Iviću Pašaliću, prvo predsjedniku HDZ-ova Izvršnog odbora poslije političkom savjetniku bivšeg predsjednika Tuđmana. U tom svojstvu nije samo falsificirao dokumente o Čičku i Mesiću, nego je nedavno pripomogao da se tzv. Petračevi transkripti pojave u Nedjeljnom telegrafu, glasilu srbijanske tajne službe.

 

 

 

Fokus 10.10.2002 godine

 

Večernji List 05.10.2002 godine

 

Večernji List 04.10.2002 godine

 

 Večernji List 30.09.2002 godine

 

Večernji List 16.09.2002 godine

 

Jutarnji List 14.09.2002 godine

 

Jutarnji List 14.09.2002 godine

 

Jutarnji List 14.09.2002 godine

 

Odobrenje Nikola Carić Dvor 12.09.2002 godine

 

 

Jutarnji List 06.09.2002 godine

 

 

Nacional 01.08.2005 godine

ENTUZIJAST KOJI JE POTUKAO SUSTAV

Dokumentarist Domovinskog rata

Umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža zvan Orkan prije devet godina slučajno je počeo prikupljati građu o Domovinskog ratu; danas ima više od 600 vrijednih video kaseta i mali kamion pun krajinskih dokumenata

Pandža već desetak godina prikuplja videozapise i dokumentaciju nastale za vrijeme okupacije dijela hrvatskog teritorija i posve je sigurno da u Hrvatskoj ne postoji ni jedna državna institucija ili pojedinac koji raspolaže opsežnijom arhivskom građom

Pandža već desetak godina prikuplja videozapise i dokumentaciju nastale za vrijeme okupacije dijela hrvatskog teritorija i posve je sigurno da u Hrvatskoj ne postoji ni jedna državna institucija ili pojedinac koji raspolaže opsežnijom arhivskom građom

Nedavno objavljivanje potresnih videosnimki zločina nad srebreničkim zarobljenicima što ih je počinila paravojna skupina Škorpioni i prepoznavanje nekih egzekutora koji su do jučer mirno živjeli u Hrvatskoj šokiralo je međunarodnu javnost. Pronalaženje videozapisa ratnih zbivanja kao izravnih dokaznih materijala u procesima optuženima za ratne zločine na Haaškom sudu posljednjih je tjedana postalo temom svih medija.

Premda u Hrvatskoj postoje ustanove kao što su Vojni muzej i Dokumentacijski centar o Domovinskom ratu, koje bi po prirodi stvari trebale posjedovati opsežnu arhivsku građu o ratu, na tome se ni deset godina nakon tih zbivanja ništa nije učinilo. To pokazuje i nedavni potez haaškog tužiteljstva koje je od kutinske televizije NET zatražilo da dostavi snimke koje je prikupio umirovljeni pukovnik HV-a i bivši zapovjednik obrane Sunje Ivica Pandža zvani Orkan a otkrivaju umiješanost srbijanskog političkog vrha u zbivanja na okupiranim područjima Hrvatske.

Pandža već desetak godina prikuplja videozapise i dokumentaciju nastale za vrijeme okupacije dijela hrvatskog teritorija i posve je sigurno da u Hrvatskoj ne postoji ni jedna državna institucija ili pojedinac koji raspolaže opsežnijom arhivskom građom. Više od 600 videokaseta o srpskoj okupaciji i mali kamion izvornih "krajinskih" dokumenata iz razdoblja od 1991. do 1995. danas je njegovo vlasništvo.

U razgovori za Nacional Pandža komentira najnovije haaške zahtjeve za dostavljanjem videozapisa, govori o svojim motivima da nakon rata prikuplja dokumentaciju i načinima kako jer do nje dolazio, te spominje zanimljive podatke do kojih je došao analizirajući prikupljene materijale.

NACIONAL: Haško tužiteljstvo nedavno je od neovisne televizije NET iz Kutine zatražilo videozapise i filmove o srpskoj pobuni u Hrvatskoj koje ste radili zajedno s Pavlom Vranjicanom. Pretpostavlja se da bi snimljene materijale tužiteljstvo moglo upotrijebiti na suđenju protiv Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševiću. Što o tome znate?
- Da se haško tužiteljstvo zanima za videozapise koje sam prikupio i pretvorio u dokumentarni film u suradnji s kolegom Pavlom Vranjicanom, doznao sam iz medija. Nitko me u vezi s tim nije ništa pitao ni iz Haaga ni iz NET-a. Takvo što nije ni potrebno, jer smo sve prikupljene videozapise i dokumentarce voljni ustupiti relevantnim državnim institucijama, te medijima koji se bave istraživanjem srpske okupacije i zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Tužiteljstvo Haaškog suda, prema mojim procjenama, zainteresirano je za prikupljanje dokaza protiv Vojislava Šešelja, osobito zbog optužbi da je umiješan u rat u Hrvatskoj i da je u njemu aktivno sudjelovao. Posredno, to se tiče i umiješanosti Slobodana Miloševića, jer na nekim od snimljenih zapisa Šešelj na jednom od sastanaka u Glini veliča Miloševića, tvrdi da "Krajišnici" za svoju "srpsku državu" mogu zahvaliti Miloševiću, jer ih je on obukao, opremio, financirao. Imamo opsežnu dokumentaciju o razvoju lansera avionskih bombi u kojem su sudjelovale Savezna Republika Jugoslavija, "Republika Srpska" i "Republika Srpska Krajina". Elaborat navodi popis osoba koje su bile zadužene za takav projekt u ime Vojske Jugoslavije. Bilo bi zanimljivo pozvati i takve svjedoke. Treba spomenuti i Milana Martića koji na jednoj od snimki posjećuje okupirano područje u okolici Gvozda, obraća se pripadnicima izviđačko-diverzantskog odreda 22. kordunskog korpusa srpske vojske "Krajine" i govori o projektu velike Srbije, povezanosti Srbije i "Krajine".

NACIONAL: Kad ste počeli prikupljati dokumentaciju, što je bilo presudno da se nakon rata upustite u tako zahtjevan posao?
- Nakon završetka rata, u proljeće 1996. kad sam se još oporavljao od posljedica ranjavanja, dobio sam prvu kasetu od svog vojnika, pripadnika izvidničkog voda, o glinskom području na Banovini, o okupaciji sela Viduševac u kojem je katolička crkva sravnjena sa zemljom. Na snimci srpski paravojnici oskvrnjuju opljačkane crkvene sakramente i predmete. Neki od njih mogli su se vidjeti na ulicama Gline nakon rata kako bezbrižno žive uz pomoć hrvatske države. To me motiviralo da se posvetim tom neprirodnom fenomenu i istražim da li se radilo o izoliranim slučajevima ili uobičajenoj pojavi u hrvatskom društvu. Kao član raznih braniteljskih udruga stjecao sam sve više sličnih zapisa, a fond videozapisa povećao se kad su se Hrvati iz Bosanske Posavine naselili u Banovini, jer su u kućama pronalazili takve materijale. Do 2000. prikupio sam stotinjak kaseta. Nisam imao nikakva iskustva s filmom i režijom, a država nije pokazivala interes za takav materijal pa sam prikupljanje prihvatio kao osobni zadatak nadajući se ipak da će se s vremenom promijeniti i odnos države prema Domovinskom ratu i bliskoj prošlosti, a do tada moram biti uporan i strpljiv.

NACIONAL: Kako ste upoznali Pavla Vranjicana, s kojim ste dosad snimili četiri dokumentarna filma o srpskoj okupaciji?
- Čitao sam njegov intervju u listu Ruža hrvatska, mislim da je to bilo 2000. Pavle je govorio o svom angažmanu u Hrvatskoj vojsci i bilježenju događaja kamerom. Spomenuo je i pokojnog snimatelja HTV-a Gordana Lederera koji je poginuo na području Kostajnice, otkud i ja potječem. Tada sam odlučio nešto pokušati, jer je Pavle Vranjican već snimio film "Amarkord", u kojem nije bilo mojih videozapisa. Pavle je odmah prihvatio moj prijedlog, iz Zagreba je vlakom došao do Siska i od 15-ak kaseta montiran je novi dokumentarac, "Amarkord 2".

NACIONAL: Na kakva je reagiranja film nailazio u mjestima u kojima se prikazivao?
- Film je vidjelo 50.000 posjetitelja. Projekcije su po nekoliko puta bile u Vukovaru, Pakracu, Petrinji, Sisku, Kninu, Glini, Zagrebu, Novskoj i nizu drugih mjesta. Nakon projekcija uslijedile su brojne reakcije, a fond prikupljenih videozapisa počeo je rasti nezamislivo brzo, jer su ljudi koji su vidjeli film htjeli njegove nastavke dajući na raspolaganje kasete koje su im iz tko zna kojih razloga bile po kućama. Nismo očekivali toliki odaziv javnosti, ali u svim dvoranama gdje su se filmovi prikazivali jedva se moglo naći mjesta za stajanje. Opazili smo provalu emocija, ljudi su prepoznavali svoje bivše susjede i prijatelje čiju ulogu u ratu nisu znali sve do prikazivanja filmova. To nas je potaknulo da snimimo još dva dokumentarca, "Komšije1" i "Komšije 2". Videozapis efektniji je od bilo kakvih priča, a to je i pokazao zločina nad srebreničkim zarobljenicima koje su počinili počinili Škorpioni. Pripremamo i peti film, a tko zna koliko će ih još biti.

NACIONAL: Jeste li analizom videozapisa i prikupljene dokumentacije došli do nekih drugih informacija?
- Značenje prikupljene dokumentacije sve je veće i u odnosu prema njoj ogleda se hrvatska državna politika spram Domovinskog rata i njegovih žrtava. Povratak bivših dužnosnika srpske paradržave, zastupnika skupštine "Republike Srpske Krajine", zapovjednika njenih vojnih formacija, na svim razinama hrvatske države, postao je ne samo uobičajen nego i poželjan. Nikola Fićur, četvrti na listi SDP-ova koalicijskog partnera SDSS-a za Sisačko-moslavačku županiju, bio je zapovjednik 3. pješačke bojne 31. petrinjske brigade vojske "RSK" koja je napadala Sisak. Zanimljivo, jedan od čelnih ljudi SDP-a, koalicijskog partnera SDSS-a, i budući sisački gradonačelnik Davorko Vidović bio je angažiran u obrani Siska, jedno vrijeme i kao zapovjednik koji je, među ostalim, branio grad i od napada 31. petrinjske brigade "VRSK", kojom je zapovijedao Fićur. Međutim, SDP nije učinio ništa novo što prije njega nije učinio HDZ na državnoj razini, gdje mu glasovi SDSS-a, među kojima su i glasovi bivših "krajinskih" dužnosnika, život znače. Saborski zastupnici SDSS-a Vojislav Stanimirović i Ratko Gajica, koalicijski partneri HDZ-a, također su bili aktivni sudionici i pobornici "krajinskog" projekta. Stanimirović je pisao i za list Vojska Krajine a u broju iz listopada 1993. napisao je kako je "pao i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan." Koliko je vjerovao u ujedinjenje svih Srba u jednoj državi i nakon poraza "VRSK" u zapadnoj Slavoniji, Stanimirović je pokazao sredinom svibnja 1995. na skupštini "RSK" kad je bio jedan od najvećih zagovornika hitnog ujedinjenja "RSK" s "Republikom Srpskom". Sanaderova koalicija s SDSS-om na državnoj razini dovela je do imenovanja Čedomira Višnjića za pomoćnika ministra kulture a dr. Slobodana Uzelca za državnog tajnika za znanost. Obojica su sudjelovali u izdavanju i uređivanju knjige "Razgrtanje pepela" autora Nebojše Devetka, koji je u "Krajini" bio zadužen za informativne i propagandne djelatnosti u sklopu Generalštaba "krajinske" vojske i u Kanadi tražio novčanu pomoć od srpskih iseljenika za projekt "krajinske" države. O sadržaju knjige ne želim ni govoriti, ali onima koji je pročitaju bit će sve potpuno jasno. S takvim kadrovima koji su zaduženi za hrvatsko nakladništvo nikada neće izići ni jedna knjiga o Domovinskom ratu.

NACIONAL: Nije li čudno da se haaško tužiteljstvo u prikupljanju dokaza protiv bivših visokih srpskih dužnosnika služi vašim materijalima umjesto da mu je u tome pomogla hrvatska država?
- Dokumentacija o Domovinskom ratu, audiozapisi, videozapisi, sve je to, najblaže rečeno, u lošem stanju. Uvjerio sam se da na jednom mjestu ne postoji čak ni podatak koliko je ljudi poginulo, vojnika i civila, imenom i prezimenom. Deset godina nakon završetka ratnih zbivanja Republika Hrvatska nema sređen ni jedan povijesni muzej o Domovinskom ratu, dokumentacijski centar još nije u funkciji. Već deset godina upozoravam na to, ali malo nas tko smatra ozbiljnima. Svu prikupljenu dokumentaciju nudili smo i institucijama hrvatske države, Hrvatskom saboru i MUP-u kako bi se pokrenuli procesi protiv zločinaca i začetnika terorističke pobune. Ali kao da živimo u nekoj drugoj državi koja životima svojih građana nije platila cijenu slobode. Nalogodavci i idejni začetnici tadašnje terorističke pobune danas su ugledni građani Republike Hrvatske.

NACIONAL: Vjerujete li da će se promijeniti odnos hrvatske države prema vjerodostojnim povijesnim materijalima o burnom vremenu stvaranja hrvatske države?
- Ne mogu to pouzdano tvrditi, jer takve su najave redovite uoči obljetnica važnih događaja iz Domovinskog rata. Kad one prođu, brzo u zaborav pada i obećanje. Nedavno su kontaktirali s nama kako bismo pripremili filmske projekcije za obljetnicu "Oluje" u Kninu, ali ja to smatram poraznim. Dvojica entuzijasta koji svoj posao rade bez ikakve naknade sigurno ne mogu postići ono što bi trebao učiniti organizirani i dobro plaćeni sustav koji je to već trebao pripremiti.

 

 

 

www.bankamagazine.hr  20.07.2001 godine

Radnici sisačke Željezare sukobili se s policijom

 

Na sisačkom Novom mostu danas oko 13,20 sati došlo je do sukoba radnika Željezare Sisak s pripadnicima interventne policije

 

Na sisačkom Novom mostu danas oko 13,20 sati došlo je do sukoba radnika Željezare Sisak s pripadnicima interventne policije.
Nakon što je oko 2.000 radnika iz Željezare, u prosvjednoj koloni, krenulo prema Zagrebu pred mostom je interventna policija primijenila prisilu, ali su radnici probili prvi kordon te su, nakon kraćeg naguravanja, uspjeli proći i drugi kordon na ulazu na Novi most.
Po dosadašnjim saznanjima nekoliko je osoba lakše ozlijeđeno i oni su kolima Hitne pomoći odvezeni kako bi im bila pružena lječnička pomoć. Nakon proboja dvaju kordona radnici su izišli na most, odlučni da se, kako je rekao jedan od voditelja Koordinacije sindikata Ivica Kenda, izbore za svoja radna mjesta i daljnji rad Željezare.
U Sisak su popodne doputovali ministri rada i socijalne skrbi i unutarnjih poslova Davorko Vidović i Šime Lučin.Oni su razgovarali s predstavnicima Koordinacije sindikata Željezare o nastalu stanju i o zahtjevu radnika da im se isplate dvije plaće što im je za danas, a prije dva tjedna, obećao potpredsjednik Vlade Slavko Linić.
Ministar Vidović je rekao kako nije izlaz da ljudi stoje na cesti i Vladi daju ultimatume. Vlada je učinila sve što je trebala da se dvije plaće isplate, rekao je, dodavši da dvije plaće nisu upitne za Vladu, ali da danas nisu mogle biti isplaćene zbog tehničkih razloga u postupku za isplatu. Također je istaknuo da bi današnji prosvjed radnika mogao negativno utjecati na pregovore sa strateškim partnerima koji traju u Zagrebu te je radnike pozvao na strpljivsot i razumijevanje. Željezara je stvar Trgovačkog suda, rekao je Vidović, naglasivši da im je plaće trebao isplatiti stečajni upravitelj Ilija Marić.
Ministar Lučin rekao je kako je obaviješten da je jedna radnica ozlijeđena. Naglasio je da će, ako je bilo prekoračenja ovlasti, pripadnici interventne policije koji su to učinili zakonski odgovarati. Dodao je da su predstavnici policije sa sindikalnim predstavnicima prije polaska radnika pješice prema gradu dogovorili put prolaska radničke kolone. Napomenuo je da je netko u pola puta pozvao ljude da skrenu s tog puta, dodavši da će se istražiti tko je to učinio.
Osim plaća, radnici Željezare Sisak očekuju da se donese konačna odluka o sudbini i daljnjem radu Željezare. (21.11.2002.)

 

 

Dokumenti o video dokazima o srpskim pobunjenicima

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 ova web stranica je postavljena  04.03.2007 godine